The Single Malt Incorporated

To je whiskey koji  sada dostiže punu zrelost. Sazrijevao je 12 godina u bačvama burbona, a posljednje tri godine čuvan je u bačvi od šerija da bi postigao elegantnu ravnotežu između slatkog utjecaja višnjevca i destilerijskih karakteristika voćnosti  i prodimljenosti uključujući i diskretnu nijansu tropskog voća koja će razveseliti ljubitelje tradicionalnog okusa Bowmora. Ostaci burbona   prenijeti će nam još i blagi okus vanilije.

 

Svaki čovjek na ovom svijetu čuva neku tajnu. Neke su velike, neke male. I obitelji imaju svoje tajne. Ksenofobičnost je, na primjer, tajna koju skrivaju čitavi narodi. Vođe tih naroda nikada, naravno, neće priznati da ih je strah stranaca, nego će taj strah zapakirati u neku politiku. Tada oni, koji se boje, budu manje prestrašeni, pa im je lakše.

Koliko god tajne impliciraju stanovitu neiskrenost, ponekada i kalkulaciju, one su tu da te sačuvaju od opasnosti. Kao, na primjer, američki oposum, pravi "walking dead" koji se, kad osjeti da je predator u blizini, okrene na leđa i napravi mrtav.

Ima tajnu i ovaj blog. I ne samo jednu! Zato će odgovor na pitanje, što petnaestgodišnji Bowmore radi na pustoj cesti pod kapom škotskog stainless steel neba, ako ikada, doći možda kasnije.

Ni milimetra autoceste!

Krenuo sam brzo, zapravo, čim se ukazala prilika. Danima me prije puta prao nemir. Volim takva  stanja: Nemir uoći putovanja i nemir putnika. Ja sam vjerojatno najobičniji potrošač, ni po čemu različit od onoga koji će višak svojeg novca potrošiti da sagradi elegantnu grobnicu ili možda piramidu, umjesto da ga potroši na putovanje. Svatko na svoj način ima doživljaj ovog svijeta. Putovanje je samo jedan od njih ni po čemu važniji od ostalih.
 
U potrazi sam za ljepotom. Nije naravno neophodno napraviti 2500 km motorom da bi imao taj susret. Ona je prisutna uvijek, ponekad i u nama, živi tako reči iza ugla. Kad sklizneš sa Aleje Bologne u Zaprešić, pa započneš vijugati kroz sela do slovenske granice, pa kroz Sloveniju i Austriju, ljepote ima toliko da ti ona ispuni dušu milinom i tada, dok ta senzacija traje, ništa nije više baš toliko važno.

Otvori li putnik oči malo jače, pronaći će ljepotu i na autoputu, između živčane jurnjave mnogih. Tome će pridonijeti svaka ljubaznost koja te tamo zadesi. Ipak, oči moraju uistinu širom biti otvorene da pronađeš ljupkost i onda kad te kod obilaženja reflektori fara nekog nabrijanog monstruma po krmi mitraljiraju dok se ne predaš i ne propustiš ga. Odlučio sam se, stoga, i jer sam imao par dana više za to putovanje, do Glasgowa u Škotskoj doći ne dodirujući ne samo autoceste, nego i bilo kakav oblik višestaznih cesta sve do cilja. Za provesti tu odluku, jednom kad si odredio pravac, dovoljno je na navigaciji pritisnuti nekoliko gumba i isključiti autoceste i višestazne ceste, te ostaviti opcije, primjerice, offroad vožnje.

Tako ćeš, tada, proći bezbrojna skijališta u Austriji: Innichen, Cortina, Brunnico, gradiće bavarskih alpi, svi do jednoga s precizno poštucanim brkovima, Colmar u Francuskoj i mjesta masovnih grobnica iz bitki I. svj. rata uz rijeku Sommu s povremenim podsjetnicima na stravičnu prošlost.

Prije ukrcaja na trajekt za Englesku, iz Calaisa će te ispratiti "Građani Calaisa" sa svojom tužnom simbolikom.

Googlova kalkulacija nije točna. Uz malo napora do Calaisa možeš doći, izbjegavajući autoceste, za 22 sata vožnje, kako god to rasporedio: 2 dana po 11 sati ili kako već. Ljepota jednostavnosti takvog putovanja neodoljiva je: Ne brineš ni o čemu; odjeća je uvijek ista, pa kao što ni astronauti ne brinu koji će skafander danas odjenuti, tako i ti uskočiš u svoj i miran si; ne brineš niti o tome što ćeš danas raditi; ti naprosto putuješ od zore do mraka i dok se još vidi, po mogućnosti, potražiš neko spavanje.

Na engleskom otoku kotači su se zakotrljali opreznije nego što su išli Evropom. Ne zbog strahopoštovanja jer su kročili na zemlju kojom su hodali Milton, Shakespeare i G.B. Shaw, nego zbog toga, jer ista opcija isključenih autocesta nije dala na jugu Engleske u Kentu, pa sve do Midlandsa iste rezultate. Engleska je gusto naseljena. U kulturi automobilizma i konstantnim zahtjevima da se poveća protočnost puteva, ranijim cesticama dodavani su jedna ili čak po dvije staze, iako se ne radi o autoputu. Sve te ceste povezuju gradove na isti način kao i u Evropi, svaka te odvede ravno u centar, ali vožnja njima, zbog očajno gustog prometa, nije tako romantična kao na kontinentu. Za vožnju prelijepom engleskom provincijom potrebno je malo više planiranja. Koračao je Kentom i sv. Augustin kojega je u tadašnji Angliju poslao papa Gregorio IV da pokrsti stanovništvo. Prije nego je zasvijetlio svojom teologijom, pisao je papi
štreberska pisma pitajući ga, između ostaloga, i može li žena ići u crkvu, ako je noć prije imala spolni odnos. Gregorio IV mudro mu je odgovorio da nema zapreke da ženu pusti u crkvu, pod uvjetom da se prethodno opere. Bertrand Russel o toj korespondenciji ne piše više ništa, iako bi se tu moglo postaviti barem još nekoliko pitanja.

Cesta me odvela kroz gradić Reigate u Kentu gdje sam se na jedinstven način, na spomeniku W. Churchillu, podsjetio na našu prošlost. Hoće li se pripadnici hrvatskog ikonoklastičkog pokreta sad ponovno pokrenuti i uzeti stvari u svoje ruke?

Prije spavanja u pubu iz 16 stoljeća u Stourbridgu, popio sam pintu alea u nakrivljenoj gostionici.

Razmišljajući kako da objasni pitanja zla i grijeha na ovome svijetu, a da istovremeno ne kompromitira Boga kao svemoguće i sveznajuće biće beskonačne dobrote, Gottfried Wilhelm Leibnitz zaključio je da je zlo na ovome svijetu božanska nužnost, jer da ga nije, ne bi mogli znati za dobrotu. Tako sam i ja prihvatio ledeni vjetar i kišu koja me počela šibati kako je jug Engleske ostajao iza mene, pa umjesto da nastavim kliziti kroz countryside nadmoćno i indiferentno, kako to samo deve znaju, ne pomičući ni glave niti tijela, tek svinuti vrat u nekom hipnotičkom ritmu, ja sam glavu uvukao među ramena, skupio se kao čvarak i slomljen drhturio, sve dok me toplina skloništa u Yorku nije ponovno uspravila. Utoliko ima Leibnitz pravo da je ovo najbolji od mogućih svjetova, jer toplinu i gostoljubivost luke u Yorku, bez prethodne patnje, ne bi znao cijeniti. Sličnu je misao izgovorio i Kir Janja, ne okolišajući previše i u maniri diskursa jugoistočne Evrope: "Sve sos mera, sve sos mera, pa ćiš dođiš do velika slava."

I Ivica Puljak misli da je ovo najbolji od mogućih svjetova, iako zbog sasvim drugih razloga koje vrijedi poslušati:

Ovaj blog posvećujem dobrom čovjeku pateru Ivanu Cebulskom, misionaru, koji je ove godine prešao na drugu stranu. Bio je neobično duhovit. Vodili smo zanimljive razgovore kojima mi je pokazao  kako je moguće biti u krilu jednog beskrajno strpljivog i konzistentnog sustava, a istovremeno zadržati slobodu misli i sumnje.

 Nastavljam dalje na sjever. BBC weather report ispratio me je sa obeshrabrujućom prognozom da će se neuobičajeno hladno proljeće s temperaturama od 2-5 stupnjeva na sjeveru zadržati još nekoliko dana uz jak istočnjak koji se nabrijava dodatnom hladnoćom prelazeći preko Sjevernog mora i kišom. Ne odustajem od plana da ne vozim motorwayem M1 ili jednako zakrčenom prometom višestaznom A1, nego pokušavam preko visoravni North Pennines i Yorkshire Dalesa, nacionalnih parkova, izabrati najljepšu rutu. Nisam baš uspješan, jer me vjetar doslovno baca po cesti i upuhuje mi kišu pod kacigu. Nos mi konstantno curi, a nema načina da ga obrišem, osim ako ne stanem, što ne želim. Povremeno i kihnem, što krkljanac u kacigi, gdje stanuju još i moje oči i usta, čini prilično sluzavim. Nakon 6 sati predajem se i stiščem gumb "Najbrža ruta" koja će me do Glasgowa dovesti kroz sat vremena.
Dugo sam pod vručim tušem otapao zaleđeno tijelo razmišljajući nije li Leibnitzov zaključak ipak netočan: Nije li dobro na ovom svijetu, pa prema tome i taj divni topli tuš, ovdje samo da naglasi zlo, grijeh i škuru buru, a mi smo u vlasti zlog demiurga, pa je zato ovo jedan od najgorih mogućih svjetova. U tom manihejskom raspoloženju, prepun sumnji i spuštenih krila odšetao sam do puba na pintu alea. Popio sam ih nekoliko i, zanimljivo, Leibnitzova logika ukazala mi se u svoj svojoj čeličnoj čvrstoj konzistenciji. Sretan i nasmijan veselo sam čavrljao s barmenom.

Ovaj zanimljiv, duboko filozofski učinak pive, učinio mi je konverziju crkve, koja mi je bila na putu doma, u pub, razumljivom samo po sebi. Jesu li odluku o tome donijeli svečenici pod blagotvornim filozofskim djelovanjem pive za vrijeme neke od teoloških raprava u pubu ili u crkvi, nakon seminara u pubu, nije mi poznato, ali eto:

Idući je dan, zahvaljujući mojem domaćinu i prijatelju, donio cijelu torbu iznenađenja. Ujutro, rano uberom na aerodrom. S druge strane grada kombijem na isto mjesto juri rent a bike ekipa i nosi dva bicikla. Sastanak kod checkina. Mnoge su stvari mogle poći krivo, neke su i pokušale, ali ipak su bicikli poletjeli s nama i sletjeli na južni škotski otok Islay.

 I tako je počelo novo studijsko putovanje. Pokušali smo doznati kako se ječam, treset i voda u rukama vještih otočkih majstora sljubljuju u formulu koja će ti, pravilno dozirana, pomoći odgovoriti na mnoga ontološka pitanja.

 Destilerije Lagavulin, Ardbeg, Bowmore, Laphroaig, sve su ovdje. I krenuli smo upravo tim redom.

Prosvjetiteljski efekt, nakon nekoliko kušaonica, bio je očevidan. Počeo sam opažati stvari koje prije kao da nisu postojale:

Friendship:

 Usamljenost:

 Dolazak:

 Zbog istočnjaka koji je noću pojačao, izgledi da nas avion vrati natrag u Glasgow, radikalno su se smanjili. Budući smo dan ranije, zbog jakog vjetra i niskih oblaka, imali i nekoliko bezuspješnih pokušaja slijetanja, to je pilot u četvrtom pokušaju, mislim, stisnuo zube i slijetanje obavio sa zaletom. Krila nisu otpala, jedino je nama srce nešto brže zakucalo. Zato smo odlučili ići do Glasgowa biciklima. Fora! Dođeš avionom, vraćaš se biciklom.

 Krenuli smo na put rano. Trebalo je uhvatiti nekoliko trajekata i pedalirati preko otoka Islay i Arran, prijeći nekoliko planina. Dobro, bicikli su bili električni, ali asistenciju ti pružaju tek ako okrećeš pedale. Što ih brže okrećeš, brže ideš, tako da savladavanje udaljenosti od ca 150 km nije takav izazov, kako bi se moglo zaključiti iz Google Mapsa. Ono za što običnim biciklom treba 9 -10 sati, ti ćeš na pedalecu, uz ozbiljno pedaliranje, napraviti u 6-7. Fantastično! Naravno teme o dobru i zlu na ovom svijetu, zbog kiše koja je lijevala neprestano, iako mi se ranije učinilo da sam istinu spoznao, ponovno su se otvorile. Je li stvarnost zaista iluzija izazvana nedostatkom alkohola, na što je godinama upozoravao grafiti na fasadi zgrade u Jurišićevoj? 

Iscrpljen, ali okupan i nahranjen, mirno sam čekao sutrašnji dan i povratak u Zagreb autoputom i najbržim putem. Ubaciš se u "nebesku brzinu", kako je znao reči moj dobri poginuli prijatelj, i pustiš BMW-u da proguta kilometre. Njih 2500! Možda dva dana, ako bude sve kako treba.

I sad, u kakvoj su vezi 15 godišnji Bowmore u idiličnom prizoru i deset kilometarski zastoj na autoputu u Belgiji zbog masivne prometne nesreće?

 Na autoput sam, nakon iskrcavanja s broda, ušao sa svim onime što mislim da predstavlja moj karakter: jaki individualizam, neovisan, intuitivan i samosvjestan. Da, to sam ja! Zbog toga, čuđenje drugih, uoči odlaska na ovo putovanje, tipa - što, cijeli taj put samo radi 48 sati Glasgowa, služi potvrdi teze kakav sam ja: Autentičan i svoj! Tako je nastala i fotka Bowmora lakoćom slobodnog pojedinca. Mogu što želim!

Samo pedesetak kilometara od Zeebruggea prema jugoistoku, prema kući, masivan zastoj. Ne znači to motoristima ništa. Provlačiš se po sredini ili po zaustavnoj tracci, jasno malo sporije, ali napreduješ dalje. Kilometrima vozim kroz tu kolonu koja se uopće ne miče. Očevidno je već satima zaustavljena, jer su poneki izišli iz vozila i sjeli na asfalt, leže po haubama, a vozači šlepera na sklopivim stolicama u hladu svojih kamiona. Izbijam na početak kolone. Autocesta je zatvorena po cijeloj širini policijskom trakom, iza koje je prizor stravičnog sudara dva šlepera. Pijesak, beton, sanduci sve je rasuto po autocesti. Dizalice, vatrogasci, policija! Odmah se vidi da će zastoj trajati još satima. Autocesta je ograđena, pa je nemoguće proći sa strane. Na karti utvrđujem da je najbliži izlaz sa autoceste otprilike sedam kilometara vožnje u suprotnom smjeru. Kakve veze ima, ionako nema prometa, ta ljudi sjede na cesti, provući ću se nekako. Opet sam na motoru, palim ga i polako se okrećem u suprotnom smjeru.
Za vrijeme tog manevra prilazi mi jedan od bajkera s kojima sam tren prije razmijenio par riječi. I oni, belgijski bikeri su se provukli na čelo kolone.
Pita me gdje ću. Objašnjavam mu da idem do prvog izlaza natrag. Ali, to je u suprotnom smjeru, kaže on. To je krajnje riskantan potez, kaže on vidno uznemiren. "Prometa nema", umirujem ga. "Ljudi sjede na asfaltu". "Ništa se ne može dogoditi". Ali to je 7 kilometara, ne odustaje biker. Priključio mu se i njegov kompić koji samo vrti glavom. "Bat z polis mej kam", "zej hev sajrens end evrising, zej vil get ju"; "its rong dajreksn", napokon kaže taj koji je vrtio glavom. Prišao nam je još jedan, sad svi na flamanskom, pretpostavljam, raspravljaju o meni i mojem planu i naravno vrte glavama, povremeno me pogledavajući. Ovaj treći onda kaže: "You know, it's your call. You know what you are doing".

Tu sam, polako, nastojeći otjecanje mojeg samopouzdanja usporiti koliko je god moguće, okrenuo ključ i ugasio motor. Sjeo sam na ogradu, slab poput muhe, i na rubu plača započeo promatrati vrhove svojih čizmi. Konformistički jadnik. Tri sata kasnije prizor je još uvijek isti. Sjedim na ogradi, povremeno brbljam s belgijancima. Iz pravca nesreće ide prema nama policajac na motoru. U suprotnom smjeru, naravno. Netko mu susretljivo diže policijsku traku da se može provući ispod nje. Mora proći pored mene. Zadnjim ostacima inače uvijek prisutne inicijative, ustajem, stajem ispred policajca. Zaustavio je. "Molim vas, ja sam isto biker, bi li mogao voziti iza vas kroz kolonu do izlaza?". Naravno, kaže on, idemo... Fućnuo sam drugim bikerima i tako smo svi, predvođeni policijom, s rotirkom i sirenama, krenuli do izlaza...

Solomon Asch pionir socijalne psihologije tvrdio je kako je pritisak grupe uglavnom snažniji od volje pojedinca. U konfliktu sa slobodnom voljom, konformizam uglavnom pobjeđuje. Ne uvijek, naravno, no redovito je rjeđi slučaj dominacije karizmatičnog pojedinca nad grupom. Dokazao je to ekperimentom u liftu. Tu nekoliko sudionika ekperimenta hini da ne znaju ništa o ispitivanju i da se ne poznaju. U lift ulaze u višekatnoj zgradi, nakon čovjeka koji ne zna ništa o pokusu. Taj se čovjek, nakon što je izabrao kat, normalno okreće prema izlaznim vratima. Međutim, na katu ispod ulazi jedan ili dva nova putnika koji se, nakon pritiska na gumb, okreću na suprotnu stranu, onu na kojoj nema vrata. Na sljedečem katu u lift ulazi novi putnik. I on se okreće na stranu gdje nema izlaza. Nakon još nekoliko takvih ulaza sudionika koji znaju da se trebaju okrenuti na drugu, nelogičnu stranu i prije nego će lift doći na svoje odredište, na istu stranu, sljedeči primjer ostalih, okrenut će se i konformistički jadnik kojega je slomio pritisak grupe.

Idemo na (Crno) more!

a

Kad se apostol Pavle, vjerojatno nakon što se kao i svaki drugi turist prošetao Akropolom, popeo na susjedni brežuljak Areopagus da bi Atenjanima objasnio zablude politeizma i približio im vjerovanje u Jednoga boga, Oca svemogućeg, hramovi na Akropoli bili su tada još u punom sjaju, a grad u podnožju oba brežuljka bio je u dubokoj sjeni monumentalnog Partenona i antičkog sklada koji se širio s visine.

Da je apostol Pavle tada, nakon što se uspentrao na Areopagus, vidio ispred sebe ovaj prizor nepregledne betonirane strukture bez jedne jedincate zelene grančice koja bi pakao ljetne jare malo rashladila i učinila život Atenjana humanijim, možda bi njegov govor skrenuo na teme osmišljavanja javnog prostora i urbanizma. Jer, ima li išta lijepoga u tom sivkastom reljefu koji se razlio koliko god pogled dopire; Ima li išta lijepoga u oćerupanim spomenicima na susjednom brežuljku? Tko može poželjeti ovdje živjeti, ako nije potjeran nuždom?

Edi Rama:

Edi Rama je slikar. Štoviše, bio je profesor slikarstva u srednjoj školi kad je 2000. godine postao gradonačelnik Tirane. Tada je prošlo tek deset godina od pada paranoidnog komunističkog režima i postkomunistički agresivni konzumerizam bio je u Albaniji u punom zamahu. Tirana danas, osobito njena predgrađa izgledaju baš onako kako taj grad zamišlja netko tko u njemu nikada nije bio. Loše vijesti oduvijek su putovale brže i stizale dalje. Jutro u dvorištu hipermodernog hotela u centru grada još uvijek započinje u pet sati ujutro urlikom pijetla.

Dvijetisućite godine Tirana je bila grad u kojem, kako kaže Rama, žive oni koji moraju. U Tirani nije bilo niti jednog stanovnika koji je tamo želio živjeti i jer je to bilo pitanje izbora. Slikar Rama odlučio je tada promijeniti svoj grad onim što zna najbolje: Bojama! Bezlične, sive fasade, koje je komunistički režim namjerno držao u tom tonu da bi se bilo kakva različitost ili individualnost obeshrabrila, počeo je bojati. I o tome je u svojstvu govornika "Teda" održao fantastično predavanje:

U moru osrednjosti, potkupljivosti, odustajanju od ikakvih principa ili još gore u svijetu u kojemu više principa niti ima, čovjek sa idejom i kantom boje daje nadu onima koji su je odavno izgubili i gradi ljudsku sreću. U takvom svijetu, razmišljamo vrludajući ostacima antičke Agore i vjerojatnog mjesta gdje je u svojoj čeliji ispio svoj otrov, Sokratova smrt gubi svojstvo uzaludnosti, a snovi Platona, njegova  učenika, da državu trebaju voditi filozofi, jer oni razmišljaju o ljudskoj sreći, a političari samo o svojim dobicima, ipak imaju šansu. Danas je Edi Rama premijer Albanije. Njegovih 11 godina na čelu Tirane bit će dugo pamćeno!

Harmonija antičkog doba već odavno ne stanuje u Ateni. Danas se ovdje na fasadama  išaranim grafitima, na ulicama i trotoarima koji jedva da su pometeni, kroz živote tisuća doseljenika, imigranata, koji danonoćno, neprekidno, lutaju ulicama tražeći bilo kakav posao ili pak sjede u grupama ispred malih trgovina mobitela i sapuna ili ispred svojih minijaturnih tezgi s paradajzima i paprikama, i kroz stotine tisuća mladih, nabrijanih i nezaposlenih Grka, odvija bitka između Reda i Nereda.

 Redu, na koji smo navikli, ne piše se dobro, to je jasno kao dan, kao što je jasno i da će ta rijeka očajnika koja je napustila svoja polja i gradove na Istoku zapljusnuti i naše obale. Je li Red, kroz stoljeća koja su prohujala polako gubio trku sa svojim antonimom? Od Fidijinog hrama Ljepote i Sklada, do današnjih grafita - je li onda Nered istinito ljudsko stanje, a Red tek povijesni ispad?

Kako Nered već stoljećima dobija bitke, oko artefakata Reda zidaju se dobro čuvane tvrđave, koje zasada, Nered drže izvan svojih zidova. Na gornjoj je slici mala, ali čvrsta i neobično sexi tvrđavica iz Sv. Vida kraj Metkovića koja čuva ostatke Narone, a donja je ultra moderni Muzej Akropole, obje podignute, kako čuvari Reda kažu: In situ.

Izvan tvrđava, na gradskoj tržnici, Red i Nered ne sudaraju se. Svijet promatran očima tržnice u bitnome je nepromijenjen od Periklovog doba.

 In memoriam

Ovaj prilog posvečujem profesoru Janku Paraviću, književnom i simultanom prevoditelju i ljubitelju jazza koji nas je iznenada napustio u kolovozu ove godine. Iako je u svojstvu službenog prevoditelja svih hrvatskih predsjednika ćuo mnoge razgovore, naravno i one koji su vođeni u delikatna vremena, nikada nije niti jedne riječi ponovio, iako su ga mnogi žedni skandala opsjedali prijedlozima. Bio je  u gospodin u doslovnom smislu te riječi! Ovog vrućeg ljeta entuzijastički je pomogao na prijevodu Španjolskog bloga. Žao mi je što nismo više vremena proveli zajedno.

Od Atene do Crnog mora i dalje

Nakon posljednje priče razvila se živahna diskusija što je jače Red ili Nered, te je li Partenon dokaz reda ili nereda. Nažalost, sudionici su svoje komentare slali mailovima, pa to njihove priloge čini privatnima. neznam zašto se svi suzdržavaju komentirati na samom blogu. Uglavnom, jedna škola smatra da je širenje Nereda, nakon antičke savršenosti i harmonije, očevidno. I kaže: "Postoji jedna teorija kvantne fizike (a i sama kvantna fizika je samo teorija, bliža filozofiji, nego fizici) koja govori o tome kako vrijeme koje protiče, mijenja stvar ne iz kaosa u svijet reda, nego obratno - iz svijeta reda u svijet kaosa. Dokaz tomu je cijela i razbijena čaša. Jednom kad je razbijena, ona se više ne može vratiti u svoje prvobitno stanje reda, što je dokaaz i toga da vrijeme ne može teći unatrag. Iako je protok vremena relativan pojam, jer se i vrijeme zakrivljuje zajedno s prostorom, pa kako bi rekao stari Einstein: prošlost, sadašnjost i budućnost samo je privid."

Naravno, kad se ocjenjuje, s jedne strane Akropola i biseri arhitekture tog doba, a s druge strane svađa koja se u obliku uglavnom ljutitih političkih poruka širi s uništenih fasada, prividno su stvari jasne i dekadencija Reda u Nered je očevidna.

No, ne bi li trebalo razmisliti kako bi se robovi postavili u ovoj diskusiji, koji stav zagovara druga škola. U zlatno, Periklovo doba u Ateni je bilo 5 do 6 robova po svakom domaćinstvu, ukupno njih oko 80.000. Bez njih, niti jedan od spomenika kojima se danas divimo ne bi bio sagrađen. A onda, malo je vjerojatno da bi se oni u ovoj raspravi suglasili s teorijom da je vrijeme u kojemu su bili porobljeni i u kojemu su gradili artefakte antičkog sklada bilo vrijeme reda. Time smo ropstvo transformirali s ekonomske u moralnu činjenicu što grafite sada čini unekoliko manje iritantnima. Ili?

Aleksandrija / Alexandroupoli

Naravno da se gradić zove Aleksandrija po slavnom makedoncu koji je rođen tek nekoliko stotina kilometara odavde u selu Pella. Neodoljiv šarm long distance motorističkog putovanja sastoji se i u tome da ćeš rutu planirati samo u grubo; ideš na istok prema Crnom moru, pa kaako završi... Mnogi nisu spremni prihvatiti neizvjesnot te vrste misleći da je planiranje detalja kostur putovanja koji sprječaava da se program raspadne. Bezbroj puta ta se teorija pokazala posve netočnom. Tako sam i danas, iako sam u grubo vozio od Atene na sjever, pa na istok, bez ikakvih planova za noćenje, jer nikad ne znaš kako će stvar ići, završio, sad već po treći puta u jednom elegaantnom hotelu u Alexandroupoliju u kojemu saam, ispada, već stari gost kojeg su na recepciji srdačno pozdravili i bez ikakvih pregovora dali ogroman popust. Prvi put smo se ovdje zaustavili prije osam godina, umorni i prašnjavi na povratku iz Sirije i Libanona; Drugi puta na povratku iz Irana; I svaki puta sretni da - jedva pokretni i iznemogli od duge vožnje možemo potonuti u postelju meku kao oblak. I tako niti je Svijet nepregledno velik, a niti su mogućnosti beskrajne; kad tad proći ćemo istim putem...

Zora u Alexandroupoliju:

Evo nas na Crnom moru! Varna

Duga, zamorna i ne osobito slikovita vožnja tako reći puteljcima do Varne. Prošli smo kroz Edirnu u Turskoj, minareti koje džamije nadvisuje one Aje Sofije u Istanbulu i nekoliko ćuprija.

U Bugarskoj gradići koji su izrasli na nepreglednim žitnim poljima, izgledaju još uvijek prilično izmučeno, pa iako obasjani suncem prevladava turobno sovjetsko sivilo.

I tako smo, napokon, stigli na Crno more. Varna je najvažnije bugarsko lučko i turističko središte. Ogromnu luku od nepregledno velike pješćane plaže dijeli tek cesta.

Grad je mijenjao gospodare kroz stoljeća kao ćarape: Nakon neuspješne križarske kampanje protiv Turaka u 15. stoljeću zauzimaju je Turci. Onda dolaaze Rusi, pa Englezi i Francuzi, pa ponovno Rusi koji su je darovali Bugarskoj 1878. U II: svjetskom ratu bili su Nijemci. Bila je grad na frontu i ključno mjesto u Krimskom ratu, I. balkanskom ratu i u I. svjetskom ratu. 1944. ponovno ju osvajaju Rusi i daruju Bugarima svoj poredak kojeg održavaju uz pomoć domaćih poltrona sve do pada Berlinskog zida.

Varna ima ogromnu pjašačku zonu i široke trgove. Čini se da je stil urbanističkog planiranja u Bugarskoj ne škrtariti na površini javnih prostora. Plovdiv, primjerice, ima najveću pješačku zonu na svijetu. O čemu se tu radi? Je li to posljedica 50 godišnjeg minimiziranja važnosti privatnog vlasništva, pa su gradovi mogli galantno prepuštati svoje površine na korištenje građanima? ako je to tako, tada i ovdje su se transformirale činjenice iz ekonomskih u moralne. Jer tko bi danas mogao ustvrditi da takva posljedica Sovjetskog režima nije dobra za sve? Osim, jasno, onih kojima je oduzeto!

Uz obalu Crnog mora idemo do Konstance u Rumunjskoj putem kroz ljetovalište Zlatni pijesci, nedaleko Varne. Uz žutu plažu rasuto je stotine hotela, ringišpili, tisuće kioska, kebabi, suvlaki, pizze, ali - ništa se ne dimi: Sezona je gotova, ostali su tek hrabri. U punom zamahu sezone ne čini mi se da je ovo mjesto gdje se možeš odmoriti u miru i tišini.

Slijedeći obalu vozimo kroz sela koja ne inspiriraju ni na šta. Težina je u zraku. Pritišće ju siromaštvo i bezizglednost.

Konstanca

Prije ulaska u grad prolazimo kroz sablasno prazno ljetovalište Mangalia. Sagrađeno je po istoj formuli, ali ovdje su se turisti razbježali već odavno, jer je temperatura dva tri stupnja niža nego u Bugarskoj. Blizu je Rusija.

Ispranost fasada i broj ofucanih kuća, ali bez ijednog grafita, proporcionalna je sa udaljenošću od Berlina prema istoku. Red / Nered? Grad je, međutim, čist. Svako malo u nezgrapnim uniformama eto čistača s alatom. Pitam konobaricu kako se živi u Konstanci? Tako, tako, odgovara, teško je. I dodaje: "Winter is coming!".

Na fotki je kazino u Konstanci kojeg je svečano 1910. godine pustio u pogon prijestolonasljednik Ferdinand. Ta se fantastična građevina uistinu raspada, iako je simbol grada. Među hohštaplerima i plejbojima stekao je odmah ogromnu popularnost. Već 1914. godine u njemu je odsjela ruska kraljevska obitelj. Ni princ Ferdinand, niti Nikola II. Romanov, a ni mnogi ranjenici koji su za vrijeme I. svjetskog rata ovdje prebačeni, kad je kazino "privremeno" pretvoren u vojnu bolnicu, nisu  preživjeli. Nije preživio niti kazino, unatoč nekoliko pokušaja!

Dosta mi je Crnog mora. Idem u Karpate.

Naime, jedan po jedan planovi ovog motorističkog putovanja su se adaptirali novim okolnostima: Prvo je trebalo ići za Istanbul, pa južnom obalom Crnog mora do turske luke Trabzon; Tamo se ukrcati na brod za Soči u Rusiji. Brod plovi redovito navodno, ali se cime odvezuju kad se napuni teretom i putnicima. Onda se moj sin Marko umiješao koji kaže: “ ’Ajde sa mnom, imam posla u Tirani i poslije u Ateni…”. Takav se poziv, dakako, ne propušta,  pa imamo sastanak u Sv. Vidu kraj Metkovića na brudetu od jegulja i žaba. Ne putujemo zajedno, jer on dolazi s druge strane. Idućeg dana u Draču, u hotelu gdje je smješten Marko nema više mjesta i za mene, sve su sobe prodane, konferencija. Ok, idem za Tiranu sam, to je samo 40 km. Idućeg dana Marko je na konferenciji, a ja lutam Tiranom. Onda doznajem da Marko ostaje još jedan dan, pa mi je dosadno čekati i krećem sam za Atenu. Marko se pojavljuje idućeg dana, pa smo zajedno još dvije noći, kad njemu počinje drugi angažman. Tada ja odlazim za Varnu… Na tom putu doznajem da motoristi ne mogu dobiti tranzitnu vizu  za Moldaviju na granici, jer ju izdaju jedino na aerodromu glavnog grada. U tom slučaju da bi došao do Odesse, moraš kroz Ukrajinu sve do Kijeva i onda na jug. Tu je i Krim na koji više iz Ukrajine ne možeš… I tako jedan po jedan planovi su otpadali.  Zato idem u Karpate u gradić Sebes gdje započinje  Transalpina, san svakog motoriste. Nisi motorist ako nisi tijekom karijere odradio prijevoj Stelvio u Dolomitima gdje bezbrojne serpentine cestu vode na 2700 metara i Transalpinu koja će te popeti na 2100 metara.

Od Sebesa do Beograda

Tmurno jutro. Nebo je stainless steal boje koje prema planinama ima boju katrana. Spakiran i spreman.  Čeka me sto i četrdeset kilometara serpentina preko Karpata iz mjesta Sebes u gradić Novaci. I onda, vjerojatno, rutinska vožnja do Beograda. Vjetar koji je fijukao cijelu noć ohladio je Sebes u podnožju planine na 6 stupnjeva. Kako li je tek gore na 2000. metara?

Cestu je davno sagradio rumunjski kralj, a tijekom II. svj. rata obnovili su je Nijemci. Nakon rata ostala je zapuštena pa su je koristili tek off road vozači. Obnovljena je 2011. Kako je postala popularna među bikerima, to su otvorena mnoga prenočišta, mali hoteli i restorani. Nema baš nikakve opasnosti da se na tom putu ostane gladan. Ipak u ovo ledeno jutro nije izgledala gostoprimljivo.

Kad bi samo imao snagu, kad poželim, poput Diogena, osloboditi se zemaljskih užitaka!Tada mi niti hladnoća ovog gustog oblaka kroz koji plovim ne bi prolazila do kostiju. Bio je već poznat u antičkom svijetu kad ga je obišao Aleksandar Veliki. "Reci", kaže mu, "što želiš da učinim za tebe?". "Idi korak nazad, zaklanjaš mi sunce", odgovorio mu je filozof. I tako, ja slabić, utvrđujem da je neposredno prije  prijevoja, na 2114 metara temperatura na ništici. Srećom, sve teče, pa samo stotinjak metara dalje, letim iznad oblaka...

I to bi bilo to! Vožnja do Beograda, iako je trajala satima, bila je rutinska. U Srbiju se prelazi preko brane na Đerdapu nakon čega počinje slikovita vožnja vijugavom cestom koja prati tok Dunava, krivudajući između sela i voćnjaka središnje Srbije.

Za rastanak, poklanjam vam bistu ove ljupke stanovnice Lepenskog vira. I tu su Čuvari sagradili tvrđavicu kako dokaze neolitskog reda ne bi otplavio Dunav - u nered. U međuvremenu je ostarila i danas bi imala 8000 godina.