To je whiskey koji sada dostiže punu zrelost. Sazrijevao je 12 godina u bačvama burbona, a posljednje tri godine čuvan je u bačvi od šerija da bi postigao elegantnu ravnotežu između slatkog utjecaja višnjevca i destilerijskih karakteristika voćnosti i prodimljenosti uključujući i diskretnu nijansu tropskog voća koja će razveseliti ljubitelje tradicionalnog okusa Bowmora. Ostaci burbona prenijeti će nam još i blagi okus vanilije.
Koliko god tajne impliciraju stanovitu neiskrenost, ponekada i kalkulaciju, one su tu da te sačuvaju od opasnosti. Kao, na primjer, američki oposum, pravi "walking dead" koji se, kad osjeti da je predator u blizini, okrene na leđa i napravi mrtav.
Ima tajnu i ovaj blog. I ne samo jednu! Zato će odgovor na pitanje, što petnaestgodišnji Bowmore radi na pustoj cesti pod kapom škotskog stainless steel neba, ako ikada, doći možda kasnije.
Ni milimetra autoceste!
Krenuo sam brzo, zapravo, čim se ukazala prilika. Danima me prije puta prao nemir. Volim takva stanja: Nemir uoći putovanja i nemir putnika. Ja sam vjerojatno najobičniji potrošač, ni po čemu različit od onoga koji će višak svojeg novca potrošiti da sagradi elegantnu grobnicu ili možda piramidu, umjesto da ga potroši na putovanje. Svatko na svoj način ima doživljaj ovog svijeta. Putovanje je samo jedan od njih ni po čemu važniji od ostalih.
U potrazi sam za ljepotom. Nije naravno neophodno napraviti 2500 km motorom da bi imao taj susret. Ona je prisutna uvijek, ponekad i u nama, živi tako reči iza ugla. Kad sklizneš sa Aleje Bologne u Zaprešić, pa započneš vijugati kroz sela do slovenske granice, pa kroz Sloveniju i Austriju, ljepote ima toliko da ti ona ispuni dušu milinom i tada, dok ta senzacija traje, ništa nije više baš toliko važno.
Otvori li putnik oči malo jače, pronaći će ljepotu i na autoputu, između živčane jurnjave mnogih. Tome će pridonijeti svaka ljubaznost koja te tamo zadesi. Ipak, oči moraju uistinu širom biti otvorene da pronađeš ljupkost i onda kad te kod obilaženja reflektori fara nekog nabrijanog monstruma po krmi mitraljiraju dok se ne predaš i ne propustiš ga. Odlučio sam se, stoga, i jer sam imao par dana više za to putovanje, do Glasgowa u Škotskoj doći ne dodirujući ne samo autoceste, nego i bilo kakav oblik višestaznih cesta sve do cilja. Za provesti tu odluku, jednom kad si odredio pravac, dovoljno je na navigaciji pritisnuti nekoliko gumba i isključiti autoceste i višestazne ceste, te ostaviti opcije, primjerice, offroad vožnje.
Tako ćeš, tada, proći bezbrojna skijališta u Austriji: Innichen, Cortina, Brunnico, gradiće bavarskih alpi, svi do jednoga s precizno poštucanim brkovima, Colmar u Francuskoj i mjesta masovnih grobnica iz bitki I. svj. rata uz rijeku Sommu s povremenim podsjetnicima na stravičnu prošlost.
Prije ukrcaja na trajekt za Englesku, iz Calaisa će te ispratiti "Građani Calaisa" sa svojom tužnom simbolikom.
Googlova kalkulacija nije točna. Uz malo napora do Calaisa možeš doći, izbjegavajući autoceste, za 22 sata vožnje, kako god to rasporedio: 2 dana po 11 sati ili kako već. Ljepota jednostavnosti takvog putovanja neodoljiva je: Ne brineš ni o čemu; odjeća je uvijek ista, pa kao što ni astronauti ne brinu koji će skafander danas odjenuti, tako i ti uskočiš u svoj i miran si; ne brineš niti o tome što ćeš danas raditi; ti naprosto putuješ od zore do mraka i dok se još vidi, po mogućnosti, potražiš neko spavanje.
Na engleskom otoku kotači su se zakotrljali opreznije nego što su išli Evropom. Ne zbog strahopoštovanja jer su kročili na zemlju kojom su hodali Milton, Shakespeare i G.B. Shaw, nego zbog toga, jer ista opcija isključenih autocesta nije dala na jugu Engleske u Kentu, pa sve do Midlandsa iste rezultate. Engleska je gusto naseljena. U kulturi automobilizma i konstantnim zahtjevima da se poveća protočnost puteva, ranijim cesticama dodavani su jedna ili čak po dvije staze, iako se ne radi o autoputu. Sve te ceste povezuju gradove na isti način kao i u Evropi, svaka te odvede ravno u centar, ali vožnja njima, zbog očajno gustog prometa, nije tako romantična kao na kontinentu. Za vožnju prelijepom engleskom provincijom potrebno je malo više planiranja. Koračao je Kentom i sv. Augustin kojega je u tadašnji Angliju poslao papa Gregorio IV da pokrsti stanovništvo. Prije nego je zasvijetlio svojom teologijom, pisao je papi
štreberska pisma pitajući ga, između ostaloga, i može li žena ići u crkvu, ako je noć prije imala spolni odnos. Gregorio IV mudro mu je odgovorio da nema zapreke da ženu pusti u crkvu, pod uvjetom da se prethodno opere. Bertrand Russel o toj korespondenciji ne piše više ništa, iako bi se tu moglo postaviti barem još nekoliko pitanja.
Cesta me odvela kroz gradić Reigate u Kentu gdje sam se na jedinstven način, na spomeniku W. Churchillu, podsjetio na našu prošlost. Hoće li se pripadnici hrvatskog ikonoklastičkog pokreta sad ponovno pokrenuti i uzeti stvari u svoje ruke?
Prije spavanja u pubu iz 16 stoljeća u Stourbridgu, popio sam pintu alea u nakrivljenoj gostionici.
Razmišljajući kako da objasni pitanja zla i grijeha na ovome svijetu, a da istovremeno ne kompromitira Boga kao svemoguće i sveznajuće biće beskonačne dobrote, Gottfried Wilhelm Leibnitz zaključio je da je zlo na ovome svijetu božanska nužnost, jer da ga nije, ne bi mogli znati za dobrotu. Tako sam i ja prihvatio ledeni vjetar i kišu koja me počela šibati kako je jug Engleske ostajao iza mene, pa umjesto da nastavim kliziti kroz countryside nadmoćno i indiferentno, kako to samo deve znaju, ne pomičući ni glave niti tijela, tek svinuti vrat u nekom hipnotičkom ritmu, ja sam glavu uvukao među ramena, skupio se kao čvarak i slomljen drhturio, sve dok me toplina skloništa u Yorku nije ponovno uspravila. Utoliko ima Leibnitz pravo da je ovo najbolji od mogućih svjetova, jer toplinu i gostoljubivost luke u Yorku, bez prethodne patnje, ne bi znao cijeniti. Sličnu je misao izgovorio i Kir Janja, ne okolišajući previše i u maniri diskursa jugoistočne Evrope: "Sve sos mera, sve sos mera, pa ćiš dođiš do velika slava."
I Ivica Puljak misli da je ovo najbolji od mogućih svjetova, iako zbog sasvim drugih razloga koje vrijedi poslušati:
Ovaj blog posvećujem dobrom čovjeku pateru Ivanu Cebulskom, misionaru, koji je ove godine prešao na drugu stranu. Bio je neobično duhovit. Vodili smo zanimljive razgovore kojima mi je pokazao kako je moguće biti u krilu jednog beskrajno strpljivog i konzistentnog sustava, a istovremeno zadržati slobodu misli i sumnje.
Nastavljam dalje na sjever. BBC weather report ispratio me je sa obeshrabrujućom prognozom da će se neuobičajeno hladno proljeće s temperaturama od 2-5 stupnjeva na sjeveru zadržati još nekoliko dana uz jak istočnjak koji se nabrijava dodatnom hladnoćom prelazeći preko Sjevernog mora i kišom. Ne odustajem od plana da ne vozim motorwayem M1 ili jednako zakrčenom prometom višestaznom A1, nego pokušavam preko visoravni North Pennines i Yorkshire Dalesa, nacionalnih parkova, izabrati najljepšu rutu. Nisam baš uspješan, jer me vjetar doslovno baca po cesti i upuhuje mi kišu pod kacigu. Nos mi konstantno curi, a nema načina da ga obrišem, osim ako ne stanem, što ne želim. Povremeno i kihnem, što krkljanac u kacigi, gdje stanuju još i moje oči i usta, čini prilično sluzavim. Nakon 6 sati predajem se i stiščem gumb "Najbrža ruta" koja će me do Glasgowa dovesti kroz sat vremena.
Dugo sam pod vručim tušem otapao zaleđeno tijelo razmišljajući nije li Leibnitzov zaključak ipak netočan: Nije li dobro na ovom svijetu, pa prema tome i taj divni topli tuš, ovdje samo da naglasi zlo, grijeh i škuru buru, a mi smo u vlasti zlog demiurga, pa je zato ovo jedan od najgorih mogućih svjetova. U tom manihejskom raspoloženju, prepun sumnji i spuštenih krila odšetao sam do puba na pintu alea. Popio sam ih nekoliko i, zanimljivo, Leibnitzova logika ukazala mi se u svoj svojoj čeličnoj čvrstoj konzistenciji. Sretan i nasmijan veselo sam čavrljao s barmenom.
Ovaj zanimljiv, duboko filozofski učinak pive, učinio mi je konverziju crkve, koja mi je bila na putu doma, u pub, razumljivom samo po sebi. Jesu li odluku o tome donijeli svečenici pod blagotvornim filozofskim djelovanjem pive za vrijeme neke od teoloških raprava u pubu ili u crkvi, nakon seminara u pubu, nije mi poznato, ali eto:
Idući je dan, zahvaljujući mojem domaćinu i prijatelju, donio cijelu torbu iznenađenja. Ujutro, rano uberom na aerodrom. S druge strane grada kombijem na isto mjesto juri rent a bike ekipa i nosi dva bicikla. Sastanak kod checkina. Mnoge su stvari mogle poći krivo, neke su i pokušale, ali ipak su bicikli poletjeli s nama i sletjeli na južni škotski otok Islay.
I tako je počelo novo studijsko putovanje. Pokušali smo doznati kako se ječam, treset i voda u rukama vještih otočkih majstora sljubljuju u formulu koja će ti, pravilno dozirana, pomoći odgovoriti na mnoga ontološka pitanja.
Destilerije Lagavulin, Ardbeg, Bowmore, Laphroaig, sve su ovdje. I krenuli smo upravo tim redom.
Prosvjetiteljski efekt, nakon nekoliko kušaonica, bio je očevidan. Počeo sam opažati stvari koje prije kao da nisu postojale:
Friendship:
Usamljenost:
Zbog istočnjaka koji je noću pojačao, izgledi da nas avion vrati natrag u Glasgow, radikalno su se smanjili. Budući smo dan ranije, zbog jakog vjetra i niskih oblaka, imali i nekoliko bezuspješnih pokušaja slijetanja, to je pilot u četvrtom pokušaju, mislim, stisnuo zube i slijetanje obavio sa zaletom. Krila nisu otpala, jedino je nama srce nešto brže zakucalo. Zato smo odlučili ići do Glasgowa biciklima. Fora! Dođeš avionom, vraćaš se biciklom.
Krenuli smo na put rano. Trebalo je uhvatiti nekoliko trajekata i pedalirati preko otoka Islay i Arran, prijeći nekoliko planina. Dobro, bicikli su bili električni, ali asistenciju ti pružaju tek ako okrećeš pedale. Što ih brže okrećeš, brže ideš, tako da savladavanje udaljenosti od ca 150 km nije takav izazov, kako bi se moglo zaključiti iz Google Mapsa. Ono za što običnim biciklom treba 9 -10 sati, ti ćeš na pedalecu, uz ozbiljno pedaliranje, napraviti u 6-7. Fantastično! Naravno teme o dobru i zlu na ovom svijetu, zbog kiše koja je lijevala neprestano, iako mi se ranije učinilo da sam istinu spoznao, ponovno su se otvorile. Je li stvarnost zaista iluzija izazvana nedostatkom alkohola, na što je godinama upozoravao grafiti na fasadi zgrade u Jurišićevoj?
Iscrpljen, ali okupan i nahranjen, mirno sam čekao sutrašnji dan i povratak u Zagreb autoputom i najbržim putem. Ubaciš se u "nebesku brzinu", kako je znao reči moj dobri poginuli prijatelj, i pustiš BMW-u da proguta kilometre. Njih 2500! Možda dva dana, ako bude sve kako treba.
Na autoput sam, nakon iskrcavanja s broda, ušao sa svim onime što mislim da predstavlja moj karakter: jaki individualizam, neovisan, intuitivan i samosvjestan. Da, to sam ja! Zbog toga, čuđenje drugih, uoči odlaska na ovo putovanje, tipa - što, cijeli taj put samo radi 48 sati Glasgowa, služi potvrdi teze kakav sam ja: Autentičan i svoj! Tako je nastala i fotka Bowmora lakoćom slobodnog pojedinca. Mogu što želim!
Samo pedesetak kilometara od Zeebruggea prema jugoistoku, prema kući, masivan zastoj. Ne znači to motoristima ništa. Provlačiš se po sredini ili po zaustavnoj tracci, jasno malo sporije, ali napreduješ dalje. Kilometrima vozim kroz tu kolonu koja se uopće ne miče. Očevidno je već satima zaustavljena, jer su poneki izišli iz vozila i sjeli na asfalt, leže po haubama, a vozači šlepera na sklopivim stolicama u hladu svojih kamiona. Izbijam na početak kolone. Autocesta je zatvorena po cijeloj širini policijskom trakom, iza koje je prizor stravičnog sudara dva šlepera. Pijesak, beton, sanduci sve je rasuto po autocesti. Dizalice, vatrogasci, policija! Odmah se vidi da će zastoj trajati još satima. Autocesta je ograđena, pa je nemoguće proći sa strane. Na karti utvrđujem da je najbliži izlaz sa autoceste otprilike sedam kilometara vožnje u suprotnom smjeru. Kakve veze ima, ionako nema prometa, ta ljudi sjede na cesti, provući ću se nekako. Opet sam na motoru, palim ga i polako se okrećem u suprotnom smjeru.
Za vrijeme tog manevra prilazi mi jedan od bajkera s kojima sam tren prije razmijenio par riječi. I oni, belgijski bikeri su se provukli na čelo kolone.
Pita me gdje ću. Objašnjavam mu da idem do prvog izlaza natrag. Ali, to je u suprotnom smjeru, kaže on. To je krajnje riskantan potez, kaže on vidno uznemiren. "Prometa nema", umirujem ga. "Ljudi sjede na asfaltu". "Ništa se ne može dogoditi". Ali to je 7 kilometara, ne odustaje biker. Priključio mu se i njegov kompić koji samo vrti glavom. "Bat z polis mej kam", "zej hev sajrens end evrising, zej vil get ju"; "its rong dajreksn", napokon kaže taj koji je vrtio glavom. Prišao nam je još jedan, sad svi na flamanskom, pretpostavljam, raspravljaju o meni i mojem planu i naravno vrte glavama, povremeno me pogledavajući. Ovaj treći onda kaže: "You know, it's your call. You know what you are doing".
Tu sam, polako, nastojeći otjecanje mojeg samopouzdanja usporiti koliko je god moguće, okrenuo ključ i ugasio motor. Sjeo sam na ogradu, slab poput muhe, i na rubu plača započeo promatrati vrhove svojih čizmi. Konformistički jadnik. Tri sata kasnije prizor je još uvijek isti. Sjedim na ogradi, povremeno brbljam s belgijancima. Iz pravca nesreće ide prema nama policajac na motoru. U suprotnom smjeru, naravno. Netko mu susretljivo diže policijsku traku da se može provući ispod nje. Mora proći pored mene. Zadnjim ostacima inače uvijek prisutne inicijative, ustajem, stajem ispred policajca. Zaustavio je. "Molim vas, ja sam isto biker, bi li mogao voziti iza vas kroz kolonu do izlaza?". Naravno, kaže on, idemo... Fućnuo sam drugim bikerima i tako smo svi, predvođeni policijom, s rotirkom i sirenama, krenuli do izlaza...
Solomon Asch pionir socijalne psihologije tvrdio je kako je pritisak grupe uglavnom snažniji od volje pojedinca. U konfliktu sa slobodnom voljom, konformizam uglavnom pobjeđuje. Ne uvijek, naravno, no redovito je rjeđi slučaj dominacije karizmatičnog pojedinca nad grupom. Dokazao je to ekperimentom u liftu. Tu nekoliko sudionika ekperimenta hini da ne znaju ništa o ispitivanju i da se ne poznaju. U lift ulaze u višekatnoj zgradi, nakon čovjeka koji ne zna ništa o pokusu. Taj se čovjek, nakon što je izabrao kat, normalno okreće prema izlaznim vratima. Međutim, na katu ispod ulazi jedan ili dva nova putnika koji se, nakon pritiska na gumb, okreću na suprotnu stranu, onu na kojoj nema vrata. Na sljedečem katu u lift ulazi novi putnik. I on se okreće na stranu gdje nema izlaza. Nakon još nekoliko takvih ulaza sudionika koji znaju da se trebaju okrenuti na drugu, nelogičnu stranu i prije nego će lift doći na svoje odredište, na istu stranu, sljedeči primjer ostalih, okrenut će se i konformistički jadnik kojega je slomio pritisak grupe.
No comments:
Post a Comment