Volim vruće; Južna Afrika u 16 dana

Volim vruće; Uistinu volim vruće. Ali sad kad razmišljam - jasno je, i svjetlo volim, svjetlo jarkog ljetnjeg sunca. Afričko svjetlo, pak, svjetli tako jako da ti osvjetli i nutrinu, pa onda na frekvenciji tog jedinstvenog vala nekako lebdiš u užitku. Jer, bude i kod nas i vruće i svjetlo; Ali naše "vruće", osobito  južna ljepljiva toplina dovodi te u melankolična stanja u kojima ispituješ put kojim si krenuo. Afrička vrućina ne lijepi košulje za leđa; Kroz tu vrućinu ideš lako i brzo.

  U Južnoj Africi 40% žena do kraja njihova života bit će silovano. Četvrtina muškaraca na uzorku od 100.000 sudjelovalo je u silovanju. Ni život se ne cijeni previše: Statistika ubijenih je 34 na 100.000 stanovnika. Na šta onda prvo pomisliš kad ideš za Afriku:  Lavove, apartheid, Bartolomeu Diasa,  Tarzana? Ili misliš kako sačuvati živu glavu.

Hodam ulicama lijepog Capetowna. Južna Afrika po svemu je zemlja "prvog" svijeta. Ali kad zamakneš nekoliko blokova dalje, nosnice okupira snažan vonj urina koji ne prestaje dok se ne vratiš u centar. Baš sam izašao iz District Six muzeja. Teška priča o patnjama crnaca pod apartheidom. Toj temi vratit ćemo se barem još jedanput kasnije. A muzej je uspomena na čitavu jednu četvrt - District Six, u kojoj su do sredine šezdesetih godina zajedno živjeli i obojeni i crnci i bijeli doseljenici sve dok vlasti nisu odredile da je District Six "whites only" rezidencijalno područje i u kratko vrijeme četvrt sravnile sa zemljom a crnce preselile u  predgrađa - townships, favele gdje žive u sklepanim barakama sa one strane ljudskog dostojanstva.

Muzej se nalazi u dijelu grada gdje miris urina već štipa. Idem prema centru. Sustiže me jedan mladić, bijelac, kojeg sam već ranije uočio kako u svojoj odrpanoj odjeći bosonog hoda sredinom ulice, povremeno se zapličući u nogavice po kojima gazi i viče nešto posve nerazumljivo vozačima, prolaznicima, svima. Teški kiseli vonj prati ga kao aura. Počeo mi je nesuvislo govoriti o nekom kazalištu, ali kako smo prolazili pored dućana, kaže mi: "Ej, kupi mi nešto hrane, umirem od gladi; znaš ja sam mehaničar, ali otac me je htio ubiti.." i tu su se njegove misli izgubile u nesuvisloj bujici. U dućanu smo. On panično skida kekse, corn flakes, muesli, ne može nositi nezgrapne kutije, pa ostavlja na blagajni; Juri po još; U tom ludilu u koje sam uhvaćen miran sam, ali napet; Blagajnica, crnkinja, shvaća situaciju i kaže mu: "Dosta ti je. Što će ti tolike muesli. Ne iskorištavaj dobrog čovjeka...". Nije ona niti dovršila svoju rečenicu, kad se on urličući bacio na blagajnu udarajući šakama po pultu: "To je moje, to je moje; ubit ću te kujo...". Ta neočekivana provala nasilja mene je šokirala potpuno; Nesvjesno sam se, nadajući se neprimjetno, da ne izazovem nešto još gore, približio blagajnci... Jedna druga žena u tom malenom dućanu, koja nije bila na prvoj liniji, nego nekako sa strane, već je držala telefon na uhu i s nekim govorila. A crna blagajnica... Ona je, kako nesretnik nije prestao urlikati i grabiti stvari s pulta, urliknula nazad: "Misliš da te se bojim, govno prljavo; Jel' zbilja misliš da te se bojim...". I tu su se stvari trenutno stišale, kriza je završila.

  Vinska cesta

James Browne potomak je vrlo imućnih doseljenika "of  British extract" kako ovdje kažu. Naime, u 17. stoljeću predio Cape Towna naselili su prvi Nizozemci jer je tvrtci Dutch East India Co. prijeko bilo potrebno naći luku koja bi bila opskrbna stanica za putovanja u tadašnje East Indies, današnju Indoneziju, gdje su trgovali sa začinima. Takvo kružno putovanje tada je trajalo godinu dana. Dobra prirodna luka nedaleko rta Dobre nade u opasnim morima Indijskog oceana i južnog Atlantika od opsrbne postaje za hranu i vodu brzo je prerasla u luku, pa u tvrđavu oko koje postepeno raste današnji Cape.

Tako su Nizozemci počeli naseljavati južnu Afriku. Naravno na račun afričkih plemena koje su ovdje zatekli: Zulu, Xhosa, Bantu... Neprestana borba za opstanak i surove vremenske prilike potomke su tih prvih doseljenika učinile čvrstim i nemilosrdnim ljudima. Ti su ljudi postali farmeri, seljaci i otuda naziv Buri, po nizozemskom "boer" za farmera. Bili su jednako surovi kao i plemena starosjedilaca, jer i jedni i drugi vodili su bitku nekoliko stotina godina na život i smrt. Ti su farmeri, zapravo, postali novo afričko pleme s jednostavnim etičkim principima utemeljenim na formuli "Oko za oko, zub za zub". Onda se, jednog dana, na kraju 18. stoljeća pojavila Britanska mornarica i invazijom zauzela Cape Town pretvorivši to područje uglavnom neodređenih granica u Cape colony. Oni Nizozemci i rani doseljenici koji su napustili Cape i naselili područja sjeverno od Rta Dobre nade počeli su se nazivati Burima. Sa Englezima su vodili dva krvava rata, posljednjeg početkom 20. stoljeća.

Danas su bijelci u Južnoj Africi raspoređeni u dvije skupine: razlikovanje Bura i Engleza u potpunosti je zamijenjeno nazivom Afrikaner od kojih jedni govore jezikom Afrikaans koji je mješavina starog nizozemskog, a drugi govore engleskim jezikom. U Južnoj Africi, inače, u službenoj je uporabi 11 jezika.

 

 

James Brown! Njegova obitelj u vlasništvu ima Hartenberg imanje, 80 ha veliku vinariju s vlastitim vinogradima koje je utemeljeno 1625. godine, tada sasvim sigurno ne kao vinarija, nego farma sjeverno od Cape Towna.
Hartenberg estate smješten je na "vinskoj cesti" tek sat vremena vožnje od Cape Towna. Unio sam adresu, Bottlery Rd., u navigaciju i krenuo na zakazani ručak s kušanjem vina u podne. Prometa u tog četvrtka ujutro, jednom kad sam izašao iz grada nije bilo, pa dosadnjikavu vožnju kratim promatrajući ograđene favele uz rub ceste. Južna Afrika zemlja je ograda. Ima ih svih vrsta, najčešće su žičane električne ili visoke i nazubljene.

Nešto ipak nije u redu! Nakon jednog skretanja, cesta postaje sve uža, a smeća posvuda. Sa strane su kolibe sagrađene od koje čega. Ušao sam u township. S vremenom sam naučio da je navigacija uvijek u pravu, iako se čini da nije, pa vozim sporije, ali nastavljam. Upozorenja domaćih na pravila ponašanja u Južnoj Africi koja će ti spasiti glavu svode se na dva: Nakon zalaska sunca ne ideš u šetnju; U township ne ulaziš nikada! Nakon par zavoja, slijepa ulica i ploča "Bottlery road". Unoseći naziv ulice u GPS, nisam promijenio i ime grada, pa me navigacija dovela ravno u favelu. Na ulaznim pragovima straćara, po podu, na ulici, posvuda sjede domaćini i promatraju me sa očevidnim zanimanjem. Ovaj puta nitko ne maše i ne dobacuje neku prijaznost. Ništa se nije dogodilo, odjurio sam istim putem, ali napetost me ubila...

Hartenberg vina su fantastična. Baš kako sam tražio riječi da opišem senzaciju Shiraza iz 2005. James mu definira okus kao "papren i voćan" i, je, baš je takav bio...
Uočio sam jednu rasnu pojedinost. Svi su južnoafrički bijelci - ogromni! Veći su barem za dva broja od nas; Možda nekako kao Skandinavci. Očevidna evolucijska prilagodba životu u zemlji gdje su i mačkice nešto veće i dobar ih se dio pretvori u leoparde i lavove.

U ljetnoj kući obitelji na obalama Indijskog oceana sutradan smo se okupili na "braiu" tj. po naški - roštilju; Dok smo mi uživali u prethodno mariniranoj piletini, na stijenama uz kuću sunčali su se pingvini. Pingvinima se hrane morski lavovi, a morske lavove proždiru kitovi ubojice i velike bijele psine. Ohrabrivali su me na kupanac tvrdeći da niti jednog Browna nije dosada pojela psina, iako kuća na ovom mjestu stoji već 120 godina. Ostao sam suhih gaća, temperatura mora bila je tek 16 stupnjeva.

Rt dobre nade kojeg je prvi oplovio Bartolomeu Diaz svega je desetak kilometara dalje od vikendice mojih ljubaznih prijatelja u nacionalnom parku.

 Subotom se ide na plac u Old Biscuit Factory. Kao i na svim tržnicama, mirisi, boje i okusi. Domaći idu i zato jer subotom ovdje mali ugostitelji prodaju svoja spravljena jela, pa je ručak brzo gotov i ne košta puno:

Apartheid je ovdje službeno prestao početkom devedesetih godina. Ali u sanducima kamiona i kamioneta koji jure gradom možeš vidjeti samo crnce kako ih voze prebacujući ih s posla na posao. Bijelci se mogu vidjeti samo u autima i poneki na motoru. Na ovom izvrsnom sajmu hrane, kao i kasnije u ribljem restoranu s barom i fantastičnom južnoafrikankom za mikrofonom, jeli su i plesali samo bijelci. Vidio sam tamo tek jedan par crnih afrikanaca. Onda ima još jedna pojedinost oko muzike u baru: Bijelac je stajao s gitarom i simulirao sviranje i simulirao pjevanje. Drugim riječima on nije radio apsolutno ništa, nego je glumio angažman. Sve je bilo u izvrsnim rukama crne pjevačice. Nisam u potpunosti shvatio koji je deal tu u pitanju i ima li tu ikakve veze sa starim vremenima, ali na pitanje ima li apartheida u J. Africi, teško je dati jednoznačan negativan odgovor. Novac i dalje imaju bijelci...

Trebalo mi je čitav dan za proći par ovih mizernih zavijutaka, kako ispada prema karti. Vozim posve drukčijim dijelom Južne Afrike koja s Cape Townom nema baš ništa zajedničkoga, pa čak niti jezik. Ovdje se govori Afrikaans, iskvarena i prilagođena varijanta nizozemskog jezika kojom su govorili Buri tj. prvi bijeli doseljenici u ove krajeve. Buri su se pred Englezima povukli u unutrašnjost gdje su zahvaljujući teško pristupačnom terenu i ogromnim razdaljinama živjeli u izolaciji. Iako su za sebe tvrdili da su "nositelji svjetla", njihovo je srce bilo ispunjeno tamom. Svoj arogantni, punokrvni i ksenofobični pogled na svijet hranili su starozavjetnom grubošću i mistikom svoje kršćanske misije na Crnom kontinentu. Čuli su oni, dakako, za Američku revoluciju, za Rousseaua, Jakobinsku doktrinu, pro-svjetiteljstvo, ali to što su čuli nije im se sviđalo. Nazivat će se "dopperi" prema čašici kojom se gasi svijeća, jer su bili protiv svjetla prosvjetiteljstva, lighta u enlightementu. I to je bio početak tamne apartheidske republike.

Okupiran tim teškim mislima skoro sam projurio pored Ronnijevog Sex shopa koji se nalazi na "Route 62" južnoafričkoj varijanti Route 66. Radi se o staroj prometnici kroz planine koja je danas zamijenjena autoputom. Tu vlada potpuno drugo raspoloženje:

Djevojke koje su ostavile svoje suvenire već su odavna otišle, ali mi zato Ronni kaže da nisam prvi Hrvat na motoru; Bilo ih je i ranije, ne sjeća se kada, nije ih bilo puno, kaže, ali sigurno su ostavili svoj znak:

Ostavio sam ga i ja!

Sutra prema Port Elizabethu, ali prvo preko planina prašnjavom cestom!
 

Ovaj  putopis posvečujem gospođi Elizabeti mojem vjernom čitatelju!

Mechiel Lombard biker i Afrikans iz Pretorije jučer mi javlja, kako se spušta večer i kako je  putovanje trebalo privesti kraju, da me u Mossel Bayu čeka stan, sa uputama za ključeve itd., pa da si prištedim potragu za hotelom. Jako ljubazno, naravno. S koordinatama u GPS-u stan u neboderu na obali Indijskog oceana pronašao sam odmah, pa sam se nakon minimalnog petljanja s automatskom kapijom od čitavog tog ograđenog naselja (struja!) pet minuta kasnije našao u ogromnom, masivnom i ekstremno luksuznom stanu veličine manje škole. Dobrodošlicu mi je poželio uključeni televizor i nešto kasnije telefonski razgovor. Pokušao sam, više na silu, prepustiti se uživanju, ali samome mi to nikako nije polazilo za rukom.
Andile Mngxitama, član JAR parlamenta i "comissar" za Zemljišnu i agrarnu revoluciju pri Economic Freedom Fighters ustvrdila je da 40.000 bijelih obitelji u vlasništvu ima 80%  Južnoafričke zemlje. JAR ima oko 53 milijuna stanovnika. Nisu prilike bolje niti u ostatku svijeta gdje osmorica milijardera ima imovinu vrijednu kolika je vrijednost imovine tri i pol milijarde siromašnih. Tako na primjer gradić George u podnožju planina koje sam danas trebao priječi potpuno je okružen ogradama, pa i unutar grada ograđene su posebno sve lijepe i naravno bjelačke stambene jedinice, obiteljske kuće, moderna naselja, ali ograđena su i bolnica, škola i crkva. Kao i ograde koje se u Evropi podižu u obrani od imigranata, njima se samo kupuje vrijeme. U istinitom sudaru pašće same od sebe kad se milijuni stvore pred njima.

Ovaj township, jedan od bezbroj uz  Garden route gdje su ljetovališta i sve ljepote. Plaža na Indijskom oceanu nedaleko Port Elizabetha:
 

Skrenuo sam sa asfaltne ceste i zaronio u afričku divljinu. Prvo me je mrko pogledao jedan narogušeni babun, ali nestao je u bušu prije nego sam se mogao snaći. Onda se ponovno pojavio, ali ja sam već kidnuo i opalio ga sa sigurne daljine.

Danas sam prošao 100 km po prašnjavim planinskim cestama, krivudajući između nepregledno velikih farmi i rezervata za divljač. Neke su farme tako velike da se uz njihove ograde možeš se voziti satima.

A poslije toga, ostatak dana i jedno 600 km prošli su u vožnji karoo-om odnosno polupustinjom gdje cesta predstavlja crtu tako ravnu da vidiš neometano i daleko, tako daleko da ćeš vidjeti i Sutra koje dolazi.

A postoji li uopće sutra? Nije li Budućnost samo ljudska fantazija u koju smo se zapleli tako jako da više ne znamo misliti drugačije. Niti mi idemo tamo, niti ona dolazi nama. Je li ona „objektivna“ činjenica ili je pak „subjektivna“. Mislimo li mi da budućnost postoji zato jer sunce izlazi svakog idućeg jutra. Ali kakve uopće veze ima s nama taj indiferentni svemirski događaj? Kao da nije izlazilo i prije nego smo mi počeli koračati Zemljom. I sad, što je onda na stvari? Budućnost, dakle, možda ne postoji; A prošlost? Treba li povjerovati psihoanalitičarima koji tvrde da povijest živi u nama i da ravna našom sadašnjošću. Što smo onda mi? Jesmo li mi vrsta kojoj stručnjaci savjetuju da napokon započne živjeti Danas („Carpe diem“), jer kao živi za budućnost i propušta time život, a živi Danas već tako i tako, jer drugačije nije moguće. Možda bi precizan savjet trebao biti - prestanite sanjati! Ali kakav bi to onda život bio u sadašnjosti bez snova? Velika zbrka...

A možda sam jednostavno opijen visinskom bolešću. Jer ovako stoje stvari: Ovdje na istoku Afrike sunce je već visoko oko 6 ujutro. Spavanje više nema, pakiranje i na motor. Danas se ide prema Drakensberg planinskom lancu, a konačni je cilj zamišljen u gradiću Underberg uz državicu - kraljevinu Lesotho, jedno 700 km od Cradocka.

GS guta kilometre kao od šale. Vozimo izvrsnom cestom, između 120 i 140 neprekidno. Afrička savana i plave planine u daljini. Povremeno kakav gradić i afrička sela s kolibama raštrkanim bez ikakvog reda i smisla. Stoka, antilope u rezervatima, ogromni humci, stotine i tisuće njih koje kopaju smiješni meerkati. U Africi nikad nisi sam na cesti; Afrika hoda cestama što zbog slabog javnog prijevoza, što zbog toga jer si ne može priuštiti prijevoz. Tako se povremeno zaustavljam i slikam lica koja hodaju i autostopiraju. 

Povezao bih i ja nekoga, ali taj bi morao sjesti na moju torbu i zato me nadvisivati najmanje za dvije glave što bi vožnju moglo učiniti opasnom.

Skretanje. Asfalt prestaje, navigacija kaže još 90 km do Rhodesa, jedne od točaka putovanja. OK, idemo, nisam računao opet s time nakon jučerašnje duge vožnje neasfaltiranim putevima. Ako nisi vješt (i mlad!), off road vožnja teško je iskušenje. S vremena na vrijeme imaš osjećaj da tlo, motor i ti na njemu živite neke svoje suživote pretežno sinkronizirane. Ali povremeno se dogodi da motor krene svojim putem jer ga prevari podloga koja, recimo, iznenada postane mekana, pješćana, blatnjava, od velikih kamenih gromada, od živog sitnog kamena u debelom sloju ili pak potopljena, pa ti gubiš ravnotežu, a strepnja kojom si natopljen cijelo vrijeme pretvara se u divljački strah od pada. Drugim riječima, off road vožnju makar na umjereno zahtjevnom terenu, govoreći za sebe, možeš izdržati pola sata, bez da te pogodi psiho-organski sindrom. Sve preko toga  pretvorit će me samo u stroj za preživljavanje. Užitka tu odavno više nema, hvataš zrak između gušenja, kad se ukaže prilika. 

Jedan sat, već drugi teče... Nigdje ni žive duše samo fantastični prizori odozdo prema gore i kad smo gore prema nizini; Ili ravnica, pa je to savana, sve kao i na asfaltu, osim: Čovječe, ne mogu više! Konjanik! Crni kauboj. On govori samo afrikans. Mi smo u Kwa-Zulu pokrajini. Tu nitko više, osim bijelaca ne govori engleski. 

 

Ja sam, naime, samo poželio riječ ohrabrenja, možeš ti to čovječe, nema još puno, nešto u tom kvadrantu. Jer ja i tako sve vidim na navigaciji ispred mene. U metar mi je poznato koliko će to još trajati, ostanem li u sedlu. Tako napet nastavljam i napokon – Rhodes.

Taj je gradić zadržao zbog originalnih prioriteta Afrikansa koji tu žive duh prošlosti (Evo nas tu opet!). Ono što ja nisam znao, a mogao sam doznati da sam malo istraživao, je da Rhodes cijeli ali i njegova okolica koju čine planine Drakenberg lanca ne vjeruje da asfalt na bilo koji način poboljšava život. Rhodes je gradić narastao na prašini 18. stoljeća i takav je ostao do danas. 

Ono što će mene, nakon što sam se prethodno dva i pol sata ubijao po bespućima da bi stigao ovdje, psihološki promijeniti je činjenica da kojim kod smjerom da kreneš imaš tri i pol sata vožnje izvan asfalta i da moraš priječi, na koju god stranu da kreneš, najmanje 4 planinska prijelaza. „Ostanite spavati ovdje, šta Vas briga“, kaže bijeli div iz birtije u koju sam navratio nakon što je vidio moj izgubljeni pogled. „Ljudi plaćaju novac da bi došli ovdje na svojim enduro motorima ili jeepovima“. O bože; Tek su tri sata poslije podne. Što da radim ovdje, prevrćem u sebi. Ništa, idem dalje. Div me je nezainteresirano ispratio i – u prašini sam opet! Dodatak ovoj epizodi: Kad sam diva pitao gdje je WC, on je konobarici rekao nešto na afrikansu, nakon čega je ona nestala i tren kasnije mi mahnula pokazujući mi vrata. Stavila je štokrle da bih se ja, evropski patuljak, mogao popiškiti! Da sam u toj birtiji ostao samo još jedno mokrenje sa štokrlom moj bi ego nastavio život s teškim ranama...

 Idemo uzbrdo, GS  (to je slavni BMW trade mark, svi šminkeri avanturizma ga voze, uključujući i mene) poskakuje kao koza. Već odavno sam isključio gumbe za proklizavanje kotača i za ABS jer je stravično počelo smrdjeti po paljevini još dan prije, tako da stražnji kotač prije nego me izbaci naprijed prokliže na podlozi, digne oblak prašine, zagrize zemlju i mene katapultira naprijed; I tako stotinu puta u minuti. Nizbrdo je drugo: tu ideš iz treće brzine, možda i četvrte, ako su prilike, prema dole, ali juriš prebrzo, dole je zavoj, svakim dodirom na kočnicu, GS počinje svoj ples koji ti ne možeš slijediti i - padaaaam, ne – opet je dobro prošlo.

Ja nemam odgovora na pitanje što bi učinio da u jednom takvom padu skršim motor ili sebe! I to me proganja, strah od pada i strah od sebe samoga. Ta, ovdje nema jebeno žive duše, osim ponekad koje stado koje se prema meni odnosi isto kao i sunce prema dilemama ljudi postoji li budućnost. Naravno nema niti telefonskog signala.

Prošao je sat. Prešli smo najmanje tri ili četiri planinska potoka

Čeka me još dva i pol sata muke i uživanja, sve u isto vrijeme. Mislim u sebi, dok poskakujemo, da nije bilo tako strašno... Mogu još dva puta toliko, valjda. Sunce je još visoko, noć je daleko! Ali kako sam se zaustavio da opalim fotku opet nekog fantastičnog prizora, više dokumentacije radi, nego mojeg uživanja, osjećam da mi ruke drhte. Ta kako i neće, fakin offroad...

Moj je tast znao reči: „Boj se lisice, boj se vuka i nikad u šumu nečeš ići“. I to je uistinu to. Školska varijanta te maksime je „Audaces fortuna iuvant“. Jer, samo nekoliko skokova GS-a dalje pojavila se u tabla, „Tenahead najviši planinski hotel u Južnoj Africi - još jedan kilometar“ 

Popeli smo se, naime, na 2500 metara iznad mora.

Tu su nas brzo i spretno ušuškali naročito zbog toga jer se moja drhtavica predstavila javnosti baš kako je domar izišao na vrata, čuvši prepotentno brundanje GS-a. „Is everything all right, Sir“, nakon što je njegovo pitanje postavljeno na afrikaansu ostalo neodgovoreno. U raju sam, sutrašnjih dva i pol sata zasada kod mene ne izaziva nikavu drhtavicu. Možda tek poneki drhtaj informacija da će sutra možda kiša.

 

 

Kiše nije bilo, niti će je biti dok ću se ja probijati prema asfaltu.  

Sve te stotine prašnjavih kilometra ohrabrile su me, pa se strepnja povukla pred arogancijom; Idem brže nego bi trebao, pa sam se sat vremena nakon pokreta zabio, srećom, samo u grmlje. Štete nema! Evropski nazivi toponima tipa Underberg koji je naziv za gradić podno Drakensberg planinskog masiva putniku, koji putuje kroz posve neevropske prizore, zvuči nestvarno. Ili ime Mala Švicarska!? Ali odaje i duboku nostalgičnu čežnju doseljenika. Koliko god su patnje nanijeli domaćinima, niti oni sami patnje nisu bili pošteđeni. Malo tko je ovdje iselio hira radi. 

Put do Clarensa prolazi kroz gradić Howick u pokrajini KwaZulu-Natal gdje je Nelson Mandela posljednji put bio slobodan 1962. godine. Na mjestu gdje su ga uhapsili i strpali u zatvor na 27 godina podignut je fenomenalan spomenik od metalnih profila koji će se optičkom iluzijom stopiti u portret tek kad staneš na pravo mjesto. 

Nelson Mandela bio je ubuntu. Biti ubuntu i činiti ubuntu važna je stvar u kolektivnoj psihologiji naroda Zulu, Xhosa i ostalih. Teško je kod nas prevesti točno značenje tog stava ili, više, stanja, ali pokušat ću s više riječi. Ubuntu znači suososjećanje i ljubaznost prema drugom ljudskom biću. Biti human isto znači ubuntu.

27 godina robije u zatvoru na otoku Robben kraj Cape Towna, gdje je bio izoliran od svoje obitelji, prijatelja i naroda dvostrukom ogradom, onom zatvorskom i oceanskom, nije Mandelu nahranilo željom za osvetom i za izravnavanjem računa kod preuzimanja vlasti 1994. godine. Naprotiv, bijelci će ga pamtiti kao ubuntu predsjednika, pravičnog i dobrog. Mandela je zatvoren kao mladić kad su i on i apartheid bili u punoj snazi, a oslobođen je kad su se temelji te politike počeli ljuljati, a on ostario. Digao je glas protiv monstruoznog poretka koji je jednoj rasi političkom odlukom oduzeo pravo na dostojanstven život, a drugoj dao sva prava i koji je u provođenju te politike bio nemilosrdan i bez popuštanja. Mogao je, naravno, kao pobjednik kazniti i poniziti svojeg vlastitog mučitelja i mučitelja svojeg naroda, vratiti mu milo za drago, ali umjesto toga je nadmoćno isključio mogućnost ikakve osvete unoseći u preambulu Ustava riječi: „Mi, narod Južne Afrike, svjesni nepravdi iz prošlosti, uvažavamo one koji su trpili za pravdu i slobodu naše zemlje; Štujemo one koji su radili da stvore i razviju našu zemlju; I vjerujemo da Južna Afrika pripada svima koji u njoj žive ujedinjeni u našim različitostima.“

 

 

 

Muzej apartheida u Johannesburgu jedna je šokantna priča o monstrumima i njihovim žrtvama i o banalnosti zla i o svemu što se konstantno ponavlja kroz povijest i opet – ništa. Kao da uvijek počinjemo iz početka. Zato se čini da je Bertrand Russel imao pravo kad je rekao, negdje u pedesetim godinama, da mi, ljudi, nismo niti zaslužili drugo nego da budemo izbrisani s lica Zemlje (atomske bombe su tada bile tema), kad nas tisuće godina civilizacije nisu odvele dalje od Ku Klux Clana i fašizma.

Sori na ovome, ali iz muzeja apartheida izišao sam opasno uznemiren.
Na slici prizor iz muzeja:

Spustio se pljusak. Jedan ubuntu security, dok sam ja satima razgledavao izložbu, otrčao je do motora i pokrio moju torbu najlonom, a kacigu odnio u svoju stražarnicu da se ne smoči! Kad sam bijesno raširio ruke misleći da mi je netko maznuo kacigu, jer mi se nije dalo nositi ju sa sobom (unatoč upozorenjima!), trči security k meni i objašnjava slučaj. Naravno napojnica, ali, ljudi, nije u tome stvar. Stvar je u tome, da se mi evropljani i mi amerikanci, nisam siguran za druge, nakostriješimo kad nam neznanac, ne baš dobro odjeven prilazi riječima: „Hello my friend“. Mi zarobljeni u svojim individualističkim stanjima ne možemo nikako prihvatiti naivnost „ubuntu“ filozofije, koje je ljubaznost sama sebi svrha. Prvo što pomisliš nakon što čuješ „hello, my friend“ je što sad ovaj hoće, lovu, hoće li mi, zapravo, prerezati grkljan i kad mu, jer si ga „pročitao“, mrzovoljno uzvratiš „odjebi“, bilo aktivno riječima ili nečujno praveći se da ga ne vidiš i ne čuješ, dakle, da on za tebe ne postoji, oni odustanu, ali snuždeno. Naravno, prilazi ti i možda ima u glavi kakvu ideju za skupiti koji novčić. Ali ima li tu išta što nije u redu? Ti imaš, on nema, gdje je problem?

Idem na brai u Pretoriju. Brai je roštilj, a ta se hrana slavi jednako kao kod nas. Štoviše, spavat ću tamo u kući prijatelja afrikanera, burskog pedigrea. Ljetni pljuskovi. Nemam nikakvu zaštitu, jer je nisam ponio, misleći idem u Afriku! Volim vruće! Totalno sam promoćen. Ipak, u tom krkljancu od prometa od Jonannesburga do Pretorije, na odurnoj autocesti na razdaljini od svega 50 kilometara, pratim jedan kamion gdje se, u sanduku, bez ikakve zaštite apsolutno, prevoze crni radnici. Vjerojatno s nekakve farme. Dakle, sigurno je da su i oni mokri. U prvom je planu Jaguar kojeg vozi bijelac. Mokri su crnci, mokar sam i ja. Ima ogromna razlika između nas: Njima je to život, a ja sam mokar jer si mogu priuštiti taj hir.

Moji prijatelji Afrikaneri kažu mi da se društvena scena u Južnoj Africi promijenila u posljednjih dvadeset godina. Oni su svi vrlo uspješni u svojim poslovima, ali tvrde da je srednja klasa nestala. Preostale su samo dvije klase: ona bogatih i ona siromašnih. Mnogi bijelci, gubitkom privilegija, izgubili su svoje statuse. Idući dan nakon „braia“, na jednom raskršću vidio sam prosjaka bijelca. U predgrađu Pretorije! Wynand Roeloffze mi objašnjava da su promijenom vlasti neki uzeli ponuđene otpremnine i napustili državne službe i istom propali kao poduzetnici. Black economic empowerment regulacija je gdje oni koji se natječu za poslove s državom moraju imati poduzeće gdje je najmanje 25% vlasništva u rukama crnca, jer bez toga nisu kvalificirani za natječaj, kaže  Mechiel Lombard. Naravno, mnogi su putevi kojima se time crnci bogate bez ikakvog rada, jer im je jedini ulog boja kože. 

Na slici veseli "brai":

Nicholas Meyer potomak prvih doseljenika koji su stigli s Dutch East India Co. U 17. stoljeću. On je vlasnik malene zalogajnice na pospanoj cesti u sjeverozapadnom dijelu zemlje. Kaže da bijelci više ne mogu računati s poslom u državnoj službi kraj takvog pritiska nezaposlenih crnih afrikanaca. Ne mogu se više nadati niti franšizama za poslove tipa benzinske pumpe itd. Oni kojima su nekad izdane ostat će, ali s novima bijelci ne mogu računati. On smatra sebe ne-rasistom, jer se pozdravlja sa svima, te je sa svima - i obojenima i crncima u dobrim odnosima. Misli da stanje nije dobro jer da crni ne znaju voditi zemlju; Da je prevladala korupcija, da se ne ulaže u opće dobro, ceste da su u lošem stanju (što je točno u tom slučaju gradića nedaleko mojeg današnjeg odredišta Kimberleya!) i da je zavladao kriminal. Tvrdi da za vrijeme bijele vladavine nije bilo toliko zločina nasilja. 

Na slici Nicolas Mayer daje na karti savjete kako nastaviti dalje:

Pretorija, inače jedan prilično ušminkani grad, dobila je ime po jednome od „voortrekers“a Marthinus Pretoriusu. Voortrekersi su prvi doseljenici, farmeri tj. Buri koji su se pred Englezima povukli iz Cape Towna prema unutrašnjosti. To je bila nevjerojatna hrabra operacija, iskušenje izdržljivosti, jer su osvajanje i naseljavanje unutrašnjosti Južne Afrike preživjeli samo posebno jaki. Prešao sam taj cijeli put motorom kroz planine, nizine, karoo. I nije bilo lako. Ti prvi doseljenici neprestano su bili napadani naročito od Zulu ratnika koje su bitke bile nemilosrdne. O divljim životininjama da ne govorimo. Prelazeći planine GS-om po, u biti, dobrim putevima namučio sam se do boli; Nije mi uopće jasno kako je bilo moguće taj pravac priječi volovskom zapregom  i pješice gdje nikakva puta nije bilo.

Kako bilo u počast te jedinstvene useljeničke akcije voortrekera u Pretoriji je podignut grandiozan spomenik tridesetih godina prošlog stoljeća. Ustanovljen je i praznik na dan 16. prosinca kao Dan zavjeta, jer je 1838. godine 400 voortrekersa na svojem putu prema sjeveru odnijelo pobjedu nad silom od 10.000 Zulua od kojih je ubijeno oko 3000. Bitka se vodila kraj rijeke koja je nazvana Blood river jer ju je krv ubijenih Zulua obojala u crveno. Voortrekeri su se tada zavjetovali da će slaviti taj dan zauvijek. Nova, crnačkom večinom formirana vlast 1994. godine zadržala je i praznik i datum, ali mu je promijenila ime nazvavši ga Danom pomirenja. Obje ga rase danas slave svaka na svoj način: Crna jer time slavi svoju jakost iskazanu tolerancijom, a bijela nastavljajući svoju tradiciju. Nije li to ubuntu? Na slici sa svojim južnoafričkim prijateljem burskog podrijetla ispred spomenika.

 Reljefi u mauzoleju detaljno opisuju tijek bitke, bezobzirnost Zulua i hrabrost i patnje Bura.

Idem dalje. Sjeverozapadna Južna Afrika nepregledna je nizina gdje cesta u ovom vručem danu nestaje u jezeru fatamorgane.

U nekom gradiću na putu stao sam snimiti kako ni mrtvi crnci ne stanuju ništa bolje od živih u straćarama u townshipima.

Kimberley je gradić koji je nastao sredinom 19 stoljeća nakon što se pročulo da je ovdje pronađen dijamant. Ta je činjenica pokrenula upravo stampedo tisuća ljudi koji su se nadali brzom obogaćenju. Kopači dolazeći sa svih strana svijeta pješice su hodali od Cape Towna odnosno rta Dobre nade (1000 km!) gdje su ih brodovi iskrcali do Kimberleya kroz teren bez vode i ikakve opskrbe da bi u toj pustoši tada započeli s kopanjem. Tako je nastala Velika rupa. Velika rupa je na početku bila brežuljak, ali tisuće kopača taj su humak sravnili sa zemljom i krenuli u dubinu da bi iskopali rupu duboku 250, a široku 400 metara oko koje je nastao današnji grad. Podzemne vode potopile su rudnik, a vlasnici obitelj De Beers odlučili su konzervirati stanje i sačuvati nalazište za budućnost. Operaciju iskopavanja nastavili su u drugim rudokopima.

Ovo zanimljivo studijsko putovanje primaklo se kraju. Južnoafričku petlju zatvorio sam putovanjem u dva skoka od Kimberlyja do Sutherlanda (ca 650 km) i idućeg dana od Sutherlanda do Fransshoeka (350 km) prijestolnice  „wine countryja“ jedno 100 km sjeverno od Capea i odakle ide ovo javljanje. Vani pljušti kiša, potop, stigao sam pod krov upravo na vrijeme. Kako će se vidjeti dalje, idući put kad ću ići u Afriku ponijet ću kišobran.

Južno od Kimberlyja počinje karoo, nepregledna površina niskog grmlja, gdjekad kakav brežuljak i pusta cesta koja te, tako reči, bez ijednog zavoja vodi na jug. Cesta je dobra, vozim brzo, jer hoću ostaviti dovoljno vremena za priječi posljednjih 200 km do Sutherlanda po prašnjavoj cesti, u maniri off road vožnje, jer do tamo asfalta nema. Nema niti goriva, jer nema naselja. Tek gdje koja farma, iako niti s njima ne možeš računati, zatrebati li, jer su mnoge napuštene.  SLIKA

Cesta je uglavnom dobra. Mjestimično isprana od kiše, ali uz usredotočenu vožnju mogu održavati brzinu između 50 i 80 km/h. Šta je sad ovo? Prednja lampa se odvojila i ostala visjeti na kablu udarajući amortizer. Pukao je držač koji ju drži pričvršćenu za bike. A legendarna BMW kvaliteta?!  Ja neznam ništa popraviti; Od alata i šarafa okrenem glavu, jer mi izazivaju tjeskobu. Ako ne mogu zalijepiti, zovem majstora! Kod sebe u torbi na motoru uvijek imam ljepljivu traku koja se pokazala kao idealni alat više puta. Ništa, nastavljam polako, far sam objesio sa strane, pa visi kao mrtva riba koja se živčano ljulja. Idem naprijed, jer mi se nije dalo vraćati 10 km u gradić gdje sam uzeo gorivo. Naime svaki osvojeni kilometar prašnjave ceste pobjeda je, pa mi je psihološki nemoguće započeti putovanje već s rezultatom +10 za prašinu. U daljini je šumarak. To je pouzdani znak ljudske intervencije, dakle, farma je tamo. Daj bože da je naseljena. 

Majka i kćer. Majka radi kao učiteljica u gradiću (+10). Dali mi ljepljivu traku, popravio far, pitao ih trebaju li oni kakav popravak, popio kavu i nastavio. Život je dobar ovdje, kažu, osjećaju se sigurno. Ne zaključavaju vrata, nemaju problema s crncima kojih tamo niti nema mnogo, nego su većinom obojeni. Žale se na politiku vlade koja svako novorođeno crno ili obojeno dijete sponzorira s 300 randa (oko 150 kn). Kako je to siromašnima ogroman novac, prihvatili su tu politiku i natalitet je eksplodirao. To spirali siromaštva samo dodaje nove zavoje i broj limenih straćara u townshipima se povećava.

U međuvremenu se naoblačilo. Ispred mene teško olovno nebo, a na toj pozadini veselo jurišaju mali bijeli oblačići. Kad taj prizor vidiš na moru, zaveži sve i bjež' u zaklon, ako možeš. U karoou kiša pada nekoliko puta godišnje i to u proljeće. Ali ljeti... Grmljavina, munje. Stao sam i malo pritegnuo opremu, zakopčao jaknu, mobitel stavio u unutarnji džep, spustio vizir i strepeći nastavio. Mislim da se pod stablo ne bih zavukao, da ga je i bilo. Ali bilo bi mi drago barem odlučivati o toj opciji da je ponuđena. No, tu je samo pustinja koliko ti god pogled seže. Dok me kiša šiba, razmišljam o Faradejevom kavezu. Vrijedi li on i za motoriste ili je to jamstvo samo putnicima u automobilima i avionima. Grmljavinom prestravljene antilope, velike kao telad, trče u istom smjeru pored mene sa obje strane puta. Nema šanse da slikam, jer je oluja u punom zamahu, jedva se održavam u sedlu. Idem možda 10-20 km/h, razdaljina do Sutherlanda, kako pokazuje GPS, ukočila se na 60 kilometara posljednjih pola sata. A cesta? Ona se pretvorila u žuto crveni potok, povremeno bujicu. Sa obje noge, sad spuštenim s fusrastera, održavam ravnotežu, jer je blatnjava voda prekrila cestu, pa me vododerine i nakupine blata stalno žele baciti  u taj užas. Optimizam mi hrani jedna malo svjetlija točka na zapadnom nebu, koju neprestano gledam: Dakle, cesta, točka, cesta točka... Ta točka postaje sve svjetlija, pa se počinje širiti, sve više i više. S te strane čekam spas. Čekam i da vjetar okrene smjer, jer i to je znak da je oluja prešla preko mene i da ja upadam u područje drugog, spasonosnog tlaka.

Dva sata kasnije u sumrak ulazim u Sutherland (O, kako je dobro bilo požuriti na asfaltu, kad se moglo!). To je gradić nastao oko jedne ulice koji se ni po čemu ne razlikuje od gradića s dvorišne strane Amerike. Ljudi ovdje dolaze zbog astronomskog opservatorija i velikog teleskopa kojim se promatraju zvijezde zbog suhe klime s minimalnim šumovima. Taj je jučerašnji plan gledanja u zvijezde propao, jer je opservatorij zatvoren zvog oluje.

Ujutro nastavljam za Fransshoek. Vožnja kroz Karoo sad obasjan suncem i Mathjiesfontein, minijaturni gradić od nekoliko kuća, pošta, banka i hotel, usred pustinje. 

Planine ispred mene, one u zaleđu Cape Towna, opet su u oblacima. Kiša će. Pritežem sve, stisnem zube i nastavljam. Do Fransshoeka je svega 80 km odlične ceste. U cottage/kućici koja je organizirana iz daljine, putem mojih prijatelja, dočekale su me dvije boce fantastičnog crnog vina pinotage. Zamislio sam počastiti se za zadnji dan ovog motorističkog putovanja kušanjem vina u nekoj od bezbrojnih vinarija u okolici, ali odustajem, jer kiša lije kao luda. Ostajem u cottagu, kamin i wine tasting u komornim uvjetima. Sutra do Cape Towna ima svega 150 km.

Ovo je statistika putovanja precizno zabilježena navigacijskim uređajem:

Ukupno prijeđenih km: 4612,5

Maximalna brzina km/h: 167

Prosječna brzina km/h: 59

Vrijeme vožnje (sati): 57:54

Izlazak sunca u: 5:56

Zalazak sunca u: 19:54

Vraćanje motora u Bikeshopu uzet će neko vrijeme, jer bike ima ožiljke. Svakakve terene smo prošli, svega je bilo, motor se pokazao izvrsnim. Nadam se da neće cjepidlačit, a znam i da ja bi. Možda su oni bolji ljudi. 

 

Još par generalnih informacija o cijenama. JAR ima 14% PDV-a, pa je sve, ako su ulazne vrijednosti iste, jeftinije najmanje 11% nego kod nas. Cijena manuelnog NKV rada neusporedivo je niža nego kod nas. Crna sluškinja u obitelji ima plaću od oko 1.300 kn i plaćen stan i hranu. Uspješni bijelci imaju nekoliko takvih pomoćnika. Nedjeljom su slobodni. Plaćen godišnji odmor 3 tjedna. Poslodavac ne uplaćuje nikakvo zdravstveno ili penzijsko osiguranje. Mlađi konobar u boljem hotelu ima plaću 1,800 kn (3,500 randa). Zbog svega toga cijene su ovdje niže 20 – 25%, osim vina koje je jeftinije kako u trgovinama, tako i u birtijama i restoranima 80-100%. Vina su izvrsna, ne mogu biti bolja, a izbor zahtjeva poseban studij.

I to je to. Ovu Novu godinu moja Ana i ja „proslavili“ smo na otoku Silbi. Neka poduzetna ženska ekipa koja je preuzela vlast na otoku organizirala je feštanje od Božića do Nove godine. Pa smo otišli vidjeti kako je to.  Na Silvestrovo bila je ciča zima. U 8 navečer na trgiću usred otoka orkestar je svirao samo za nas. Nije bilo niti žive duše, osim prodavača na dva-tri štanda s fritulama i kobasicama. Kako muzika nije probudila baš ništa u nama, otišli smo doma, a siroti orkestar nastavio je svirku u ledenoj noći i buri koja je baš počela. Mislim da glazbenicima ne može biti ništa gore od toga da sviraju i pjevaju – Nikome. Ovo je doba kvantifikacije, a ne kvalifikacije. Stoga sam osobito sretan da je na ovaj putopis kliknulo, to jest otvorilo ga i možda pročitalo, u ovo kratko vrijeme 4000 ljudi. Na tome sam vam zahvalan i – živjeli.