Prilika za početak priče
Posve gol ležim u kirurškoj dvorani kardiološkog odjela. Preko mene je ovlaš prebačena samo zelena plahta koja prekriva golotinju.Potpuna bespomoćnost. Maskirani ljudi obilno natapaju desnu ruku tekućinom oštrog mirisa i najavljuju oštar ubod. Na ekranima lijevo od mene vidljiva je emulacija raznih stanja moje duše. U tom kratkom vremenu između "oštrog uboda",postupka koji još nije započeo i pogleda na lijevo, na monitore, dok mračne slutnje pjevuše svoj blues, ja saldiram svoj dosadašnji život. Dvije su kolone: u jednoj su stvari kojima je život bio obilježen do sada,a drugu popunjavam razrijeđenim sadržajem prve, odnosno kako bi moj život mogao izgledati ubuduće...
Marcel Proust patio je od teškog oblika astme. Napadi gušenja najčešće su se javljali noću i postali su izvorom takve nelagode da je Proust noći provodio budan, u naslonjaču. Spas od turobne melankolije javljao se u obliku sjećanja. Tada on s pedancijom još nezabilježenom u povijesti književnosti zapisuje uspomene što noć pretvara u dan, a osjećaj u iskustvo.Njegova besanica rezultirala je epom masivnih proporcija.
Misli su brže od BMW-a. Kasno je ljeto, predvečer. U brežuljkasti krajobraz Alzacea ulazimo nakon jedva deset sati vožnje po nervoznom njemačkom autobahnu. Odavde do Verduna u susjednoj pokrajini Lorraine svega je dvjestotinjak kilometara.
Posve gol ležim u kirurškoj dvorani kardiološkog odjela. Preko mene je ovlaš prebačena samo zelena plahta koja prekriva golotinju.Potpuna bespomoćnost. Maskirani ljudi obilno natapaju desnu ruku tekućinom oštrog mirisa i najavljuju oštar ubod. Na ekranima lijevo od mene vidljiva je emulacija raznih stanja moje duše. U tom kratkom vremenu između "oštrog uboda",postupka koji još nije započeo i pogleda na lijevo, na monitore, dok mračne slutnje pjevuše svoj blues, ja saldiram svoj dosadašnji život. Dvije su kolone: u jednoj su stvari kojima je život bio obilježen do sada,a drugu popunjavam razrijeđenim sadržajem prve, odnosno kako bi moj život mogao izgledati ubuduće...
Marcel Proust patio je od teškog oblika astme. Napadi gušenja najčešće su se javljali noću i postali su izvorom takve nelagode da je Proust noći provodio budan, u naslonjaču. Spas od turobne melankolije javljao se u obliku sjećanja. Tada on s pedancijom još nezabilježenom u povijesti književnosti zapisuje uspomene što noć pretvara u dan, a osjećaj u iskustvo.Njegova besanica rezultirala je epom masivnih proporcija.
Misli su brže od BMW-a. Kasno je ljeto, predvečer. U brežuljkasti krajobraz Alzacea ulazimo nakon jedva deset sati vožnje po nervoznom njemačkom autobahnu. Odavde do Verduna u susjednoj pokrajini Lorraine svega je dvjestotinjak kilometara.
Verdun
Podzemna bolnica u djelomično rekonstruiranoj utvrdi iz 1916. godine. Tumaramo uskim hodnicima osvjetljenim žmirkavim svjetlom dinama. Muzeolozi su ih nastanili grotesknim figurama čija lica zrače nekom nestvarnom indiferencijom i koje bi, da nisu odjevene u prnje ratnika i bolesnika verdenske bojišnice, isto tako mogle pozirati u izlozima trgovina poručujući nešto posve drugo. Nijemci su 21. veljače 1916. godine započeli ofenzivu na Verdun tako da su u 7,15 sati ujutro otvorili vatru iz 1500 topova koji su ispalili samo u tom prvom dana preko milijun granata. Bitka za Verden vodila se 300 dana; dnevno je na obje strane ubijano tisuću ljudi. Grmljavina fronte čula se, prema iskazima očevidaca, prenošena drhtajima zemlje, sa udaljenosti od 150 kilometara.
Hodamo šumskim puteljcima oko utvrde. Rovove u kojima su ginuli ljudi te odvratne hladne i blatnjave zime 1916. godine lako uočavamo. Cijelo područje okolice Verduna posve je izranjavano kraterima granata. Oni su danas zelene udubine, kišama i snjegovima jednog cijelog stoljeća isprane u pravilne oblike jednog veselog pejzaža.
Nedaleko Verduna 1920. godine započela je izgradnja kosturnice u koju su položeni ostaci 130.000 tijela sa obje strane fronte koji nisu mogli biti identificirani.
Spomenik je dovršen 1932. godine. Broj poginulih, oskaćenih i ranjenih, broj ljudi koji su izgubili razum nakon što su tjednima bili izloženi neprestanim detonacijama, mirisom spaljenog mesa njihovih drugova i pogleda na njihove ostatke, sljepljeni hladnom kaljužom rova, nije dotada bila viđena u povijesti čovječanstva.
Spomenik je dovršen 1932. godine. Broj poginulih, oskaćenih i ranjenih, broj ljudi koji su izgubili razum nakon što su tjednima bili izloženi neprestanim detonacijama, mirisom spaljenog mesa njihovih drugova i pogleda na njihove ostatke, sljepljeni hladnom kaljužom rova, nije dotada bila viđena u povijesti čovječanstva.
Dobro, hoce li vise taj nastavak?
ReplyDelete