Put za Damask

Nisam još upoznao čovjeka kojemu je posve svejedno što drugi o njemu misle. Bio je, doduše, priličan broj onih koji su se prezentirali kao posve neovisni o tome, ali i to je bio element dizajnirane poze: bilo im je važno da drugi o njima misle upravo onako kako su to i sami priželjkivali. Ima, istina, vrlo malen broj onih koji su posve konzekventni: Njima se doista fućka što će drugi reči. Ipak, ti nesretnici, prije ili kasnije dožive sudbinu uobičajenu za dijagnosticirane oblike ponašanja.

Upravo zbog paničnog straha da budu otkriveni kao glupani, prepisivači, imitatori ili kao punjene ptice koje svojim trivijalnostima gnjave sve, ovaj je blog nastao kao rezultat unutarnje borbe i pobijeđenog straha. Pa šta bude, bude! Mnogi na ovome svijetu imaju što za reči. Od malobrojnih se može nešto i naučiti. Ali, zbog straha od pogrešnog učinka, previše ih ostaje nevidljivima. Kako sam odlučio da čitatelj ovdje ipak ima veći izbor nego gledatelj koji će probušenog mozga usred neke predstave podići pola kazališta da bi se spasio, to onda neke osobite opasnosti ovdje i nema. Bit će dovoljno pomisliti: „sranje“ i pokretom prsta nestati zauvijek. Prema tome, ove riječi, rečenice i misli rezultat su te dijalektike. 

Priprema

Negdje u prosincu, za vrijeme jednog od „onih“ druženja s dečkima, bikerima, kad imaš osječaj da svi pripadamo jednom tijelu u kojem kuca jedno srce i kad bezbrojna odobravanja jedan drugome nadmašuju samo laskanja koja slijeću na svakoga, a gemišti su poput ponornica, Mladen je, onako usput, rekao: „tja, niš, 'ajmo do Damaska“.

Idućeg dana kad noćašnju razigranost preuzme dnevna rutina i kad smo već svi bili vraćeni u svoja tijela bio sam posve siguran da ništa neće biti od tog putovanja, kao što ništa nije bilo od mnogih ranijih planova skovanih u istom tijelu. Do tada, ja sam već imao dva, za mene ozbiljna putovanja bikeom: u proljeće iste godine Maroko, te u studenom Tunis. Iako sam na oba putovanja pozivao mnoge, ispalo je da sam na putovanje otišao sa svojim sinovima: U Maroko s Markom kojega sam pokupio u Barceloni i nastavio s njim kao suputnikom, a u Tunis s Filipom na V Stromu, dok sam ja raširio perje na novom BMW GSA. Roditelji su najpoznatiji zlostavljači djece. I naravno, obično o tome nemaju nikakove svijesti. Jesu li Marko i Filip teško ranjeni sindromom zlostavljanog djeteta zbog toga sa svojim „starim“ krenuli u motorističku pustolovinu, teško je reči. Kako bilo, meni je bilo super, kao što je roditelju uvijek super kad „zamoli“ sina da mu nešto „usput“ donese. Tko zna, možda bi zlostavljački niz bio prekinut prije vremena samo s jednim: „Odjebi, donesi si sam!“. U tom slučaju, ja bih oba putovanja poduzeo sam, što nije niti upola takva fora kao što je bilo u društvu.

Ipak, stvari se nisu nastavile turobno; na idućem sastanku (tijelo, srce, ponornica) izbačeni su okvirni datumi polaska i povratka. Stvari su, potom, iz tjedna u tjedan, siječanj, veljača, ožujak, postajale sve opipljivije. Kako sam za ranija putovanja bezbroj korisnih informacija pokupio na engleskom bikerskom forumu (ukgs.com), to sam na istoj adresi ostavio post – otvoreni poziv za zainteresirane za Road To Damascus. Vrlo brzo, svega nekoliko dana nakon objavljivanja posta, javio se Nigel Brook iz Londona. On je prošle godine bio u Libanonu gdje mu kćer studira arapski, pa je pomislio: „Why not“. U ožujku, mjesec dana prije početka putovanja, kad su planovi u grubo bili gotovi, u napadu neke histerije izazvane pomanjkanjem relevantnih doživljaja, sjeo sam na pilu i odjurio u Englesku. Iako je meni bilo savršeno jasno o čemu se radi (ponovno, neopisiva dosada!), neko radno objašnjenje tog adrenalinskog napada moraš dati obitelji, prijateljima, kolegama.

U prvom redu, prognoza je bila tipična: početak ožujka, u Alpama je snijeg! Kratki rukavi ni tamo, a niti gdje sam namjeravao poći neće se nositi još mjesecima. „Ozbiljan“ razlog koji sam dao svima koji su izričito ili pogledom postavili pitanje („pa koji ti je k****“) bio je da na putovanje u Siriju ne vodiš sa sobom nekoga koga si upoznao na internetu. Iako mi je, iskreno, bilo posve svejedno; uostalom, malo je vjerojatno da je Nigel serijski ubojica koji svoje žrtve traži preko UKGS.com. Ostali nedostaci, ako ih ima, meni nisu predstavljali neku prepreku. Kako je od trenutka kad sam odlučio poduzeti putovanje, pa do odlaska u jedno subotnje jutro kad se otvorio uski prozor umjereno prihvatljivog vremena s jutarnjom temperaturom od oko 0, a dnevnom oko 8 stupnjeva, sve do Engleske, groznica pripreme, planiranja rute, pregledavanja siteova s dugoročnom prognozom u potpunosti je potisnula moja ranija psihološka stanja.

Neobična je ta uzbuđenost, gotovo drhtanje koje prati svaku takvu solo akciju. To ogromno polje neizvjesnosti u koje češ zaroniti uzrokuje napetost koja te istodobno i hrani i ubija. Naravno da sam, unatoč svim pripremama i navodno super opremi, prema deklaracijama proizvođača, tog subotnjeg jutra kad sam prolazeći pored Jesenica, drhtao od hladnoće na -7 stupnjeva i kad me neka divlja bura bacala po autoputu s desna na lijevo, upuhujući sa svakim refulom nove volumene zaleđenog zraka ispod vizira, pomišljao vratiti se doma gdje bi stigao taman na vrijeme za kavicu na Britancu. Jači dio mene opirao se toj razboritoj ideji („papak!“), i tako u tom dijalogu i dilemama, kilometre samo gutaš. Saltzburg, Muenchen, Stuttgart...

Ekipa

Kad je prije 1000 godina papa Urban II sastavljao ekipu za prvu križarsku vojnu kampanju kojom će osloboditi Svetu Zemlju, prizor tisuća gladnih, pokislih i promrzlih odrpanaca koji su istim putem kojim čemo i mi ići, pješice, krenuli u svoju misiju sigurno nije obećavao puno. Ipak, kako su gradovi padali jedan za drugim prestravljeni tim prizorom užasa ispred njihovih zidina, to su kampanje postajale sve češće. Odrubljene glave, silovanja, pljačke sve okupljeno pod neodoljivim motom „oslobađanja Svete Zemlje“ s tih je prašnjavih puteva i brutalnih pohoda Rikarda Lavljeg Srca i Saladina uvelo u legendu naše ere gdje će ostati zauvijek.

Naša je misija s događajima od prije 1000 godina imala veze onoliko koliko ima vožnja uspinjačom s letom na Mjesec. Ipak, zanimljivo je kako će RTD (Road To Damascus) okupiti i ujediniti inače posve različite ljude.

Ima jedan nepremostivi problem kad odlučuješ još za života učesnika opisati događaje u kojima su svi sudjelovali. Lako je solo jahačima; mogu pisati što god ih je volja o bilo čemu, nikome nisu dužni polagati ikakav račun. Lako je i onima koji događaje pune fantazijom. Nikom ništa! Ovako, želiš li biti istinit i pisati o stvarima u kojima su istodobno s tobom učestvovale i tvoje kompe, tja, može se dogoditi da te nikada više neće pogledati, a kamoli provozati se s tobom.

Mladen je zanimljiva osoba: ima renesansni interes za mnoge stvari i predstavlja nepregledno vrelo znanja. Kad si kraj njega i slušaš njegove priče, refleks je uvijek isti: ti si u školi, a učiteljica nježno miluje Mladena po glavi: „Vidite djeco kako Mladen sve zna.“ Tebe jedva da je pogledala. Karakterom podsjeća na ridgebacka: uravnotežen, promišljen, brz i intuitivan. Inače, ridgeback ima posve bezizražajan izraz lica; ono je uvijek jednako, promijene raspoloženja se uopće ne iskazuju. Crna brada, crni brkovi, crna kosa čine ga više portretom nego osobom. Na tom portretu, dva komada stakla koja nosi ispred očiju nišanske su sprave kroz koje te stalno gleda, jednako kao što i ulja na zidu nikada ne skidaju pogleda s tebe. Imaš osjećaj da mu se možeš približiti jedino kad naočale skida da bi nešto vidio izbliza. I to radi naopako: mi, obični ljudi, tada stavljamo naočale...

Nenad je labrador iz prihvatilišta. U osnovi dobre naravi, ali kako je u prihvatilištu imao teške dane, svoju će pravu dobru prirodu početi pokazivati tek kad je posve siguran da mu udomitelji ne pripremaju neko novo sranje na koja je inače navikao. Tako će režati ili te čak ugristi i kad ima povoda i bez njega. Labradoru treba 5 dana za prilagodbu. Jednom prilagođen, dobar je kandidat za neki od kvizova sveukupnog znanja.

Moj sin Filip je bernski planinski pas. Onako velik i snažan ležerno prihvaća sve događaje. Tri su njegova dominantna stanja: on je gladan, on je umoran ili je i gladan i umoran. To treće stanje objašnjava zašto nitko nikad ne zaboravlja na prisutnost bernskog planinskog psa, nego će uvijek sigurnosti radi pogledati imali li sve što mu treba. Kad je sit i odmoran neodoljiv je suputnik. Uz to, iz musake svega i svačega brzinom munje izrezat će bitno. Pa nisu se jednom davno, kad su bile u modi, bez veze ljuljale glave figura tih stvorenja na policama ispred stražnjih šajbi automobila kod onih koji su do sebe držali.

Nigel je yorkshirski terijer.

Onako malen i sladak, svatko bi ga odmah pojeo. Pametan je, školovan i dobro odgojen. Ipak i on bi ponekada htio uživati ugled rotvailera; kako mu to, jasno, ne polazi za rukom, tada se povlači u košaru iz koje neprestano nezadovoljstvo svojim položajem u svijetu iskazuje mrmljanjem sebi u bradu: to se obično čuje kao „njhrm, njhrm, njhrm...“.

Ja sam mješanac, mislim, vepra i kojota.Vepra zato jer sam pretežni dio vremena zabavljen bezazlenim roktanjem i prevrtanjem stvari koje nailaze usput. Ipak, vidio sam ga jedanput u akciji: nikakav osobit povod nije bio potreban, nit' mu je itko htio prevrtati lišće, još ga je manje itko htio upucati, kad je vepar ispalio i pretvorio se u goropadnu podivljalu zvijer. Eto, ta mušićavost... Kojot zato što su daljine i lutanja uglavnom u društvu samoga sebe naprosto ugrađene u njegov operativni sustav. Teško je, dakako, biti pošten prema sebi; ovaj će dio biti, očekujem, dopunjen od ostalih sudionika. No, primjerice, sjećam se kad smo u Damasku sjedili uz čaj s jednim sirijskim bikerom, kad je on ispalio, obračajući se meni: „Pa ti si isti Silvio Berlusconi“. Kako ja cijeli život živim u uvjerenju da sam Harison Ford, to se u meni trenutno probudio vepar u onom mušičavom dijelu. Ali, pogled na nadmoćni smijeh bernskog planinskog psa i na dvije ridgebackove puškarnice, pretvorile su me u meko prasence.

Polazak

Veselo mašući repovima čopor se okupio rano izjutra oko kuće bernskog planinskog psa u petak 18. travnja. Nitko nikakovog iskustva s vožnjom u koloni od pet motora nije imao. Organizirani ridgeback prekinuo je sva pitanja i dileme prijedlogom da za početak povede vepar/kojot, a kasnije čemo vidjeti kako stvari budu tekle. Ništa vrijedno za zabilježiti nije se događalo prvih nekoliko stotina kilometara, osim što mi se činilo da daljine prelazimo neshvatljivo polako, da zaustavljanja traju nerazumljivo dugo, da se čopor razvukao po autocesti predaleko i da labrador kronično zaostaje najmanje jedan kilometar iza svih. Pokušao sam sve: voziti polakše, voziti brže, davao sam znakove, ali kolona je svejednako ostala potpuno raspršena i posve različita od svega što sam ja zamišljao ranije o vožnji u koloni i što sam, napokon, na solo vožnjama vidio kako se ponašaju drugi. Svejedno, kojot u meni bio je sretan, vepar je bezazleno roktao.

Kiša kod Niša

Potpuno u skladu s prognozom na šestotom kilometru puta kroz jugoistočni dio središnje Srbije počela je kiša. Cesta se ovdje već počinje usjecati između planina, autoputa odavno već nema, promet je gust, zavoj smjenjuje zavoj. Naša inače posve disfunkcionalna kolona, ovdje je to prestala biti: svatko vozi sam, tek ponekad vidiš nekoga od članova grupe. Imali smo, inače, dogovor da je znak bezuvjetnog zaustavljanja kad bilo tko u koloni uključi četiri žmigavca. Ideja je bila da svatko pazi, koliko je god to moguće, na onoga ispred sebe i kroz retrovizor na onoga iza sebe. Da, u teoriji! Kad su počela pretjecanja, pa pune linije, pa neprekinuti saobraćaj iz suprotnog smjera, to je pravilo ponašanja postalo besmisleno. Nigel vodi, iza njega sam ja, pa Nenad, iza su Mladen i Filip. Kako Filipa i Mladena već dugo, čini mi se barem pola sata, ne vidim u retrovizoru, palim žmigavce očekujući da će se Nigel na prvom pogodnom mjestu zaustaviti. Ništa! Gas, približim mu se do blatobrana, žmigavci, truba... Ništa! Ne mogu ga zaobiči, kolona iz suprotnog smjera, kamioni, kako prolaze, zalijevaju nas vodom, rekao bih po deset litara sa svakim kotačem koji nas mimoilazi. Nigel šiša dalje, njega se situacija iza ne tiče. Odustajem i skrećem na prvo ugibalište pričekati zaostale.

Jasno je da kraj takvog vremena i odurne ceste svaki prizor koji se razlikuje od očekivanoga trenutno u meni budi sumnju da se nešto dogodilo. Dobro, ridgeback! Ali bernski planinski pas... I tako s tim tmurnim mislima skrećem, očekujući da će me slijediti i Neno. Pogrešno! Projurio pored mene kao da se ništa ne zbiva. On je tada, očevidno, još bio fazi ispitivanja vjerodostojnosti novih udomitelja: „Šta ovaj sad skreće, želi li me vratiti u prihvatilište?“. Ipak, stotinjak metara dalje kod njega je prevladala druga dilema: „Što ovaj skreće, želi li me napustiti?“, pa se brzinom zvečarke u tom suludom prometu i kliskoj cesti, spretno okrenuo, ulovio prolaz između kamiona, pa se vratio nazad, okret, prolaz, okret, vrruuuum, na ugibalište gdje je sletio na mene opalivši BMW-a svojim bočnim koferom, a ja sam skupa s motorom završio u neobično velikoj hrpi dreka koju prije, dakako, nisam uopće uočio. Iskobeljavanje ispod motora i između dreka i slobode trajalo je taman toliko koliko je trebalo Filipu i Mladenu da stignu. BMW je još uvijek ležao u dreku. Kasnije tog dana, u miru neke birtije u Sofiji, utvrdio sam da mi je Nigel, za to vrijeme, uputio nekoliko SMS poruka tipa gdje ste, ne vidim vas itd. („njhrm, njhrm, njhrm...“).

Sofija

Ima jedna konstanta. Gdje god da sam se muvao svijetom ne sjećam se niti jednog nenaseljenog dijela Zemlje, dakle, onoga gdje čovjek nije intervenirao na bilo koji način za koji bi mogao reći da mu nedostaje sklada; Priroda je savršena. Zlatni rez te estetike vidi se posvuda: potpuno je svejedno radi li se o planini ili nizini, o pustinji, šumi, moru... Kod gradova vrijede drugi principi: urbanizacija i arhitektura 19. stoljeća primjer je, u novom dobu, „zlatnog reza“ ljudske intervencije. Ne traži se nikakova stručnost za takvu ocjenu, jer će se stanovnik i putnik beziznimno uvijek osjećati ugodno u starim gradskim jezgrama evropskih gradova. Jedno je lutati Zapruđem, a drugo je lutati Zrinjevcem ili Gornjim gradom.

Harmonija arhitekture grada, nažalost, prestaje što više odmićeš na istok. Ne postoji, dakako, neke čvrste granice, ali veličina gradske površine na kojima češ se ugodno osjećati u Amsterdamu, Londonu, Barceloni ili Petrogradu obrnuto je proporcionalna s geografskom duljinom. Na zapadu one su prostrane, na istoku tek gdjegdje kakva enklava. Naravno da je takva uređenost svijeta posljedica novca, a ne podijele ljudi na bolje/zapadnjake ili istočnjake. I kao što je Balzac davno ustvrdio da se iza svakog bogatstva nalazi najmanje jedan zločin, to je jasno da su engleski, španjolski, njemački ili ini osvajači u savezu sa urbanizacijom koja je potpomognuta blagostanjem u njih trajala najmanje tisuću godina na svojem terenu sagradili predivne gradove. Za Sofiju (ali niti vjerojatno za Niš ili Pirot) to ne vrijedi: Prani monsunskom kišom u sumrak ulazimo u Sofiju. Bijela čistoća stotina satelitskih antena koje su poput kakvih štitova, sa straćara, uperene u južno nebo u grotesknom je neskladu s blatnjavim kaosom ogromne favele romskog naselja uz cestu dugo nakon ploće koja je označila ulazak u Sofiju. Asfaltirana cesta prepuna rupa odjedanput prestaje – radovi, a mi skrećemo u žitko blato zaobilaznice. Potraga za hotelom odvela nas je u istočno predgrađe grada. Zapušteni stambeni blokovi nastali u vrijeme socijalističkog prosperiteta, blato, obiteljske kuće koje su tek skloništa od vremenskih nepogoda, kaldrma, ponegdje koja kuća s krovom poput pagode i ambicioznom porukom vlasnika: „Ja sam uspio!“.

Hotel s preljubaznim osobljem i čuvanim parkiralištem našli smo tek po povratku u grad. Kiša ne prestaje padati. Taxijem u živahnu pečenjaru „Happy grill“ koja veselo žamori zveketom vilica, noževa, čaša, tanjura i mljackanjem najmanje stotinu gostiju. Istok ima jedinstveni šarm: Granice dopuštenog i mogućeg tu se pomiču se prema zoni koja „ispravne“ zapadnjake čini nervoznima, jer ne znaju gdje je klopka. Na istoku je sve moguće: taman kad smo zaronili u tanjure sa slasnim pečenjem i šopskom salatom, prilazi nam malo pogrbljena, obrijana glava i originalnom mješavinom srpskog, hrvatskog, makedonskog i bugarskog, bez ikakova uvijanja, nimalo konspirativnog tona objašnjava da ima vlast nad svim konobaricama koje vidimo, pa poželimo li koju... Mi nastavljamo jesti, pravimo se kao da se ništa neuobičajeno ne zbiva, misli o „Rubelj grillu“, „Ferenčini“ i Lauri Antoanelli prolaze nam kroz glavu. Potpuno je pokisao samo Nigel, koji je trenutno razumio o čemu se radi. Obrijana glava, iako mi šutimo, nastavlja sa svojom pričom, vadi iz džepa stotinjak posjetnica: „Talijani i turci su najbolje mušterije; Uopće ne pitaju za cijenu. Izraelci su perverzni: oni hoće da ih „p****“ gledaju dok igraju biljar... Brale, imam tisuću klijenata, a radim tek osam godina.“. Mi smo se glupo smijuljili, ne znajući, zapravo, što da poduzmemo vrludajući pogledom između konobarica, obrijane glave i Nigela.

Večer je završila čedno, a frustracija izazvana konfliktom između mogućeg i zabranjenog i moralnog i pokvarerenog u šutnji nas je dovela do hotela. Nigel progovara prvi: „Sramim se, trebao sam svinju opaliti posred njuške.“.

Ujutro lijeni polazak. Krivudanje ulicama uglavnom posve bezličnog grada dovodi nas do autoputa za Carigrad.

Kad staviš kacigu na glavu kao da se pokreće neki uređaj, kao veza s generiranom realnošću u „Matrixu“: U prvom redu zbog tišine koja iznenada zavlada, a između tebe i svijeta stvara se neka prividna distanca. Ona je doduše potpuno nevidljiva kad su ceste zakrčene prometom; istom postaje aktivna u mirnoj vožnji praznim cestama. Tada se vizir pretvara u ekran, a kaciga sprječava tvoju nutrinu da ide bilo gdje dalje od tebe samoga. I tada počinje dijalog misli. Ponekad je on šaren i veseo, ponekad turoban blues, ponekad apsolutno ništa. Tako je i B. Pascal, naoružan, dakako, neusporedivo boljom opremom od one koju je moja kaciga trebala sačuvati, pišući svoje „Misli“, u svoj dnevnik prije petstotina godina znao upisati: „Danas, ništa.“

Naša skupina koja grabi prema Turskoj sad već izgleda kao formacija. Na autoputu zauzimamo čitavu širinu desne prometne trake: vođa u lijevom dijelu trake, razmak, slijedeći krajnje desno, idući, krajnje lijevo... Cik – cak formacija pretvara se u kolonu samo kod pretjecanje, a onda opet cik – cak. Voziš li na samom začelju, ta te koreografija uigranog tima ne može ostaviti ravnodušnim. Vidi se to i na pogledima koje nam upućuju iz automobila, kako nas prelaze. Mi smo rimska legija koja u u šestoredima odlazi na pohod. Pet motorista, a jedno tijelo; Nadmoćni smo, tko nam što može.

Nekoliko sati nakon Sofije ulazimo u Tursku. Potpuna promijena. Trotračni savršeni autoput bez ikakova prometa. Na benzinskoj pumpi donose nam čaj. I tako će biti ostatak putovanja: Ne sjećam se jesmo li ijednom, na cijelom putu kroz Tursku i Siriju, ostali bez čaja nakon što smo napunili gorivo. Višesatna idilična vožnja posve praznom autocestom prestaje kako se približavamo Istanbulu. Promet je gust, a prijelaz mosta preko Bosforskog tjesnaca potpuno divlji. Kao da su svi Turci istovremeno odlučili priječi iz Istanbula u Aziju. Četverotračna autocesta (u jednom pravcu) kojom se most prelazi nije dovoljno široka za sve koji idu na drugu stranu. Automobili se guraju, trube i vozači urlaju jedni na druge, a iza čujem sirene hitne pomoći ili policije. Nitko ni ne haje, jer se ionako nema kud, nego s tom rijekom automobila, stani, kreni, stani, kreni, polako prelazimo preko.

Azija

Granica, a osobito prolaz kroz prometni krkljanac Istanbula uzeo je nekoliko sati, tako da smo u Aziju prešli kasno poslije podne. Spavamo u Izmitu, luci i vjerojatno ljetovalištu na Mramornom moru. Hiperluksuzni hotel s doručkom po cijeni apartmana u Šilu na Krku (s pogledom na more!). Samo sistematsko prevrtanje poklopaca s hranom serviranom idućeg jutra za doručak, da smo se u to upustili, trajalo bi nekoliko sati. Gradovi koje prolazimo na putu za Siriju samo su, u biti, zemljopisne činjenice, jer niti jedan nemamo vremena razgledavati. Križari su, tisuću godina ranije, isti put prešli u 100 dana; nama treba svega 10 sati.

Kiša nas idućeg jutra nastavlja prati i tako je sve do Ankare, po prilici. Kad smo se izvukli iz planina iznad Izmita, fantastični dvo i trotračni autoput, kojim vozimo cijelim putem, uranja u visoravan Anadolije kojoj nema kraja. Pašnjaci, planine obojane u plavo u daljini, vulkan, slano jezero i onda, odjedanput, grad! Nesjećam se koji je bio, ali se pojavio odjedanput sa veselo obojanim neboderima stambenih četvrti, parkovima, očevidno sagrađenim po nekom planu. Ništa nije ukazalo da se približavamo gradu: nema predgrađa, nema niskih građevina koje, uobičajeno, drugdje, rastu za po kat kako se približavaš centru, naprosto se iza jednog zavoja pojavio grad. Isto tako i Ankara, jedino što smo nju mogli promatrati kako raste, što smo bili bliže. Predgrađa su očito pregažena gradom koji raste, ali nemaš osjećaj nasilja: Arhitektura novih naselja primjerena je modernom dobu koje voli visinu. Kako je Anadolija visoravan koja je velikim dijelom na oko 2000 metara iznad mora, nema šuma, nego pašnjaci koji se prostiru u nedogled, sve do plavih vulkana, snijegom ofarbanih u bijelo. Tako ti gradovi Anadolije, zahvaljujući skladnoj urbanizaciji, prekidaju kontinuitet beskraja na nenasilan način.

Legija vozi tisuću kilometara po ravnoj cesti gotovo sama. Misli: Turci imaju povijest osvajanja, baš kao i sve velike evropske nacije. Petstotina godina vladali su Azijom, imali tabor ispred Beča. Iskustvo u organiziranju države stjecali su vremenom i bili u tome uspješni, jer inače ne bi bilo osvajanja. Danas je Turska moderna zemlja, a njihova marljivost i gostoljubivost, prema iskustvu nas putnika, nemjerljiva je sa onim što vidimo doma. Ceste fantastične. Turci žele postati članovima Evropske zajednice, jer misle da im je tamo mjesto. Nakon ovog iskustva i ja tako mislim. Tako mislim pogotovo nakon Bugarskih prizora. Nema konzistencije u politici primanja novih članova. Hrvatska je za Bugarsku Švicarska, a ipak se moramo ulagivati napudranim evropskim birokratima dokazujući da pripadamo istoj zajednici naroda. Ali Turska? Navodno su Austrijanci rekli da bude li Turska primljena, oni izlaze van! Što se mene tiče, široka im vrata. Radi li se ovdje o prikrivenom kršćanskom fundamentalizmu koji vodi rat u Afganistanu i u Iraku, pa istom logikom ne želi u svojem krilu imati muslimanskog trojanskog konja? Glupo! Integracijom Turske Evropa bi dobila aktivni doticaj s preostalih 1,6 milijarde muslimana u svijetu. Razlozi koji se navode protiv Turske, naravno kršćanski fundamentalizam se ne spominje, nisu mi posve jasni: Njihova politika protiv Kurda; Genocid nad Armencima? Pa nije li se Evropa kupala u krvi tisuću godina, posljednji put prije samo 70 godina. Gdje je problem? Traju li križarski ratovi i danas?

Inače, na svijetu ima 30% kršćana i 25% muslimana. Prema istraživanjima 40% religioniznih aktivni su vjernici koje odlaze u božje hramove. Ali, istraživanja pokazuju i da 40% vjernika o redovitosti odlazaka u crkvu daje netočne podatke. Ima li smisla, sada, u toj jednadžbi izlučiti samo 20% religioznih na obe strane pobožnog svijeta koji utječu na donošenje radikalnih odluka o ratu u Iraku, Afganistanu ili odbijanju Turske kao članice EU s jedne strane i onih koji džihad vide kao put oslobođenja. No, mnogi su posvetili svoje živote da bi dokazali doktrinarne razlike između muslimana i kršćana, a mnogi su svoje živote za te doktrine i dali. Dijalog kojeg vodim ispod kacige nema ozbiljne šanse da dopre do ikoga, a još manje da na išta utječe.

I molim: Nije ovaj blog Sveto pismo. Blog voli kometare i ovakve i onakve. Zahvaljujući modernim vremenima, on je je posve jedinstven način komunikacije pisca i čitatelja.

Prema granici

Nakon što je u izlogu jednog židovskog grada uočio lijepi sat, prolaznik upita vlasnika radnje za cijenu. „Sat nije na prodaju“, suho mu objasni gazda, „mi se bavimo obrezivanjem“. „Pa zašto ste onda stavili sat u izlog“, uporan je kupac. „A što vi mislite, što smo trebali staviti u izlog?“.

I to je bit marketinga: navesti te da kupiš stvari koje ti ne trebaju i za koje, rasuđujući zdravim razumom, znaš da ne sadrže reklamirana svojstva. To vrijedi i za najavu „bit će i sexa!“. Ipak, ovo je samo putopis, a ne porno shop. Kako blog nema izloga, to marketinška prevara služi istom cilju kojim nas napada i drugdje: da pročitaš nešto što ti doista ne treba!

Od Ankare vozimo na jug središnje Anadolije, prema Adani. Kako cesta napušta tu nevjerojatnu i nepregledno veliku visoravan, preko bezbrojnih vijadukata i mostova prelazimo ponore između planina čiji su oštri vrhovi pod snijegom. Spuštamo se strmim autoputom, ponovno u gustom prometu i po cesti tek smočenom nekom lakom kišom. Vozimo sporo 60 – 70 km/h. Nekoliko puta, kod promjene brzine, osjećam proklizavanje stražnjeg kotača. Motoristička noćna mora! Na cesti je nafta, mast, pitaj boga što. Ne vidimo ništa, sumrak je, a automobili i kamioni u potpunom neredu jure oko nas, obilazeći nas s lijeva i s desna. Kako se svatko bori za vlastiti život, legija je raspršena, ne vidim više nikoga. Na posljednjem tankiranju odlučili smo noćiti u Tarsusu, malom gradiću nedaleko Adane, rodnom mjestu sv. Pavla.

Ponovno mračne slutnje: trotračni autoput, kliski asfalt, strma nizbrdica, manijaci poput kamikaza jurišaju na svaki slobodni komadić asfalta, sirene, azijski kaos, jači je onaj koji putuje brže. Odjednom, u mraku iza sebe uočim svjetla motocikla; Nenad juri pored mene; odmah za njim Filip. Utrka? Projurili su brzinom sigurno dvostruko većom od one kojom sam ja vozio. Ok, barem je Filip u komadu. Ali, koji je vrag. Kamo jure? Jedan izlaz za Tarsus već smo prošli. Niti imaju karte, niti navigaciju, nemaju pojma kamo se ide. Mladena i Nigela još nigdje. Potpuno lud od napete koncentracije na vožnju i s pitanjima na koje nemam odgovora, pojurim za njima, obilaženje, palim žmigavce, i - slijede me do prvog odmorišta. Stižu i Mladen i Nigel. Silazeći s motora, osjećam kako još uvijek drhtim. Osvjetljen farovima kao na nekoj konceptualnoj pozornici derem se na sve k'o luđak. Šute, nitko, ništa ne govori. Mladen se smije: „Stari, to je dobro za zdravlje...“ Dobro, ipak smo svi na broju, odlazimo do Tarsusa, u hotelu nema mjesta. Daju nam adresu hotela u Adani. Potpuno isrcpljeni, bacamo stvari u sobe. Filip i ja nemamo se volje niti presvući u „civilku“, nego onako prašnjavi s Mladenom u grad na - adana-kebab. Nigel i Nenad nisu se uopće pojavili. Svatko, valjda, proživljava na svoj način burnu i opasnu posljednju dionicu tog dana.

 
Savle

Mnoga preobraćenja nisu povijesno zanimljive činjenice; Ljudi prevrnu kaput, promjene vjeru, postanu sljedbenici druge stranke, dobri postaju zli, ali i zli postaju dobri. Na konvertite nitko ne gleda sa simpatijom. Ipak, preobraćenje Savla iz Tarsusa nikad nije uzimano za primjer ponašanja čovjeka lošeg karaktera. Savle je bio Židov u službi rimskog prefekta, ali poznat osobito po gorljivosti kojom je, tridesetih godina naše ere, progonio rane kršćane. Putujući 38. godine po zadatku iz Jeruzalema u Damask da uhapsi kršćansku manjinu, neposredno pred ulazak u grad, čuo je glas Božji i slijep pao na tlo. Njegova je konverzija bila dovršena u kući, u Ravnoj ulici u Damasku gdje su ga pratitelji sklonili i gdje je snagom milosti Božje ponovno progledao, ali sada kao Pavle, sljedbenik Isusa iz Nazareta.

Put kojim je prošao Savle u kršćanskoj religijskoj doktrini naziva se Put za Damask (Road to Damascus), dok naša pustolovina, barem u doktrinarnom smislu, s tim nikakve veze nije imala. I konverzija Zdravka Tomca odjeknula je glasno: iz sljedbenika kulta SFRJ, pa iz mlakog SDP u radikalno krilo RH, a danas u jednog od slugu Božjih. Konverzija na bolje ne bi trebala podići ničiju obrvu; ili bili bilo bolje da i dalje konzistentno zagovara SFRJ?

Sirija

Od Adane do granice ne treba dugo, svega nekolko sati. Vozimo pretežno uz obalu Mediterana uz povijesna mjesta antičkog svijeta. Na ušću rijeke Pinar, kod sela Isa Aleksandar Makedonski potukao je perzijskog kralja Darija 333. godine prije naše ere. Prema izvješčima historičara tisuće leševa stvorilo je branu i onemogućilo riječni tok, a Darije je pobjegao našavši se oči u oči s nezaustavljivim Aleksandrom. Ta je pobjeda osigurala Aleksandrovo napredovanje dublje u Aziju. Danas je to područje, sve do Iskenderuna, što je arapska varijanta Aleksandrete, grada čije je osnivanje naredio Aleksandar Veliki, nakon pobjede nad Darijem, sjedište teške industrije južne Anadolije. Unatoč vjetrovima koji pušu s Mediterana, smog štipa za grlo, a stotine dimnjaka visokih peći i plamen rafinerijskih baklji tjeraju nas dalje.

Granicu prelazimo u mjestu Reyhanli. Prelazak granice, te ulazak u zemlju drugog ili trećeg svijeta poseban je događaj kojemu sam, osjećam, dužan posvetiti nekoliko redaka. Ne tako davno, u SFRJ, u kolima, kako si se približavao granici, rasla je napetost. Stižeš pred graničara, hladnog, arogantnog i nadmočnog robota, koji odmah provodi policijsko saslušanje krivaca. A krivnje je u obliku deterđenta, kave ili kakvih cipela uvijek bilo. „Gdje si bio? Što si kupio? Kol'ko si potrošio?“. Obrana je obično bila – nisam kriv (ma, neke sitnice za djecu... i...). Sila ne odustaje: „Otvori gepek...“. Ti glupo, ali simpatičnog izraza na licu, potpuno razoružan i bespomočan stojiš pored auta i mislima krivudaš između slike Stjepana Filipovića i urlika „Smrt fašizmu, sloboda narodu“, i strategije pokisle mačke dok vlast, izvlačeći vrećicu s ventilima pita: „Čije je parno grejanje?“.

Za ulazak u Siriju treba odvojiti četiri sata vremena. Libanon i Maroko su nešto efikasniji s tri sata, dok je Tunis gotov za sat i pol. Postoje šalter službe za pregled pasoša, za izdavanje viza, za plaćanje ulaznih taksi za putnike, šalter gdje se izdaju formulari za privremeni uvoz vozila, šalter za takse na uvoz, šalter za kontrolu plaćenih taksi za putnike, za kontrolu točnosti formulara za vozila, šalter za kontrolu plaćenih taksi, šalter za privremeno osiguranje vozila i, obično kiosk, za kontrolu svega naprijed navedenoga. Svaka od tih službi potvrdit će svoje djelovanje pečatom. Na granici se nalazi najmanje stotinu vozila, svako je vozilo puno putnika; niti jedan od automobila ne stoji ni u kakvom redu, nego nastoji se što više približiti graničnoj crti. Za to vrijeme putnici iz automobila guraju se oko šaltera i galamom, te mašući svojim dokumentima nastoje privući pažnju birokrata. Oni su osorni i hiroviti. Uzimaju dokumente prema svojem raspoloženju ili naprosto izađu iz kabine i nestanu. Za to vrijeme ti ne možeš nikako znati stojiš li uopće pred šalterom gdje trebaš stajati. Nikakav pametan savjet nikome ne mogu dati kako da savlada problem prelaska sirijske granice, osim možda da, ipak, prihvati pomoć tzv. „fixera“ koji stoje naokolo i nude svoje usluge. To su ljudi koji uz malu nadoknadu „rješavaju“ papirologiju.

Kad se, napokon, kroz taj krkljanac provučeš do otvora i ako imaš sreće da je to otvor koji je zadužen za papir kojeg moraš dati u ruke graničaru, tada će on tvoj pasoš i papir kojeg treba potvrditi staviti sa strane, na hrpu od stotinjak istih dokumenata. Tog postaješ svijestan tek kad si se probio do otvora. Nakon toga započinje obilazak kioska, gdje vrebaš kad će uzeti tvoj dokument u rad, jer kad je gotov, naprosto ga odloži na drugu hrpu, a u ruku ćeš ga dobiti kad se vrištanjem i guranjem ponovno pojaviš na otvoru i nekako mu objasniš da ti preda pasoš, što on, ako te ne ignorira, ne čini ni sa kakvim entuzijazmom. Vireći kroz prozor s druge strane, shvatiš da je svatko koji se izborio do otvora i koji je predao pasoš, u svoje isprave ubacio i jednu novčanicu koja se spretno, s druge strane šaltera vadi van i koja odmah završava u džepu carinika.

Kakvog god posla imali s državnom upravom u zemljama drugog i trećeg svijeta, posebna nagrada koja se plača činovniku posve je uobičajen oblik ponašanja. Neće on zbog toga biti ni uljudniji, niti bitno brži, kako mi se čini, nego je to nagrada koja se daje da svoj posao završi do kraja radnog vremena. Jedino „fixeri“, čini mi se, prolaze bitno brže, jer se njihova ruka s prozorskog otvora i ne miče dok ne primi natrag ono što je činovniku dao sa svim potrebnim pečatima. S njima, valjda, imaju poseban aranžman, jer razmjenu novca, vireći kroz prozore raznih kioska, nisam uočio.

Potpuno očekivano uz obvezne mega postere predsjednika Bashar al-Assada u raznim pozama natpise „Welcome“, posvuda su izvješena i „Upozorenja gostima“ u kojima se navodi da je Sirija zemlja nulte tolerancije na korupciju, te su izvješeni telefonski brojevi Ministarstva policije, šefa graničnog prijelaza i drugih, na koje se poziva prijaviti svaki takav ispad.

Korupcija počinje kad u gluho doba noći, stojiš na raskršću reguliranom semaforima, kad na cesti nema ni psa, a kamoli kakvog prometa i kad se odlučiš za prelazak unatoč crvenom svjetlu. Corruptus je prošlo svršeno vrijeme glagola corrumpo, corrumpere : razoriti, uništiti, pokvariti. Čekati zeleno svjetlo na semaforu, kad prometa ne postoji, jednako je apsurdno kao i očekivanje da prevrnuta stolica ima funkciju namještaja. Ipak, za razliku od preokrenute stolice, ignoriranje crvenog svjetla značit će odustanak od norme i, na toj individualnoj razini, neopozivi odustanak od načela države prava, jer ju to razara i kvari (corruptio). A koliko, samo, takvih odustanaka dnevno poduzimaju mnogi? U raščupanim državama trećeg svijeta, opisani odustanak nitko neće niti primijetiti, koliko god da ima „reguliranih raskršća“, ali nađete li se u Stockholmu i napravite to isto, bude li svjedoka lokalaca, njihov iznenađeni pogled osjetit će te na leđima. I tako, mic po mic, progonjena ognjem i mačem, u uređenom dijelu svijeta, corrumpere se povukao sa ulice na visoke razine uglavnom između ovlaštenika državnih funkcija, a ovdje u prašini siromaštva caruje od samoga dna bilo kakvog oblika vlasti.

Aleppo

Sretni što je posljednji pečat udaren, polako vozimo do Aleppa, drugog po veličini grada u Siriji. Posvuda uz cestu rimske ruševine. Na neke se naslanjaju potleušice, pa iskorišteni lukovi prozorskih okna ili antičkih zidova sad pretvorenih u ograde skromnih imanja prizor čine nestvarnim. Ali i životnim, jer je i Dioklecijanova palača, nakon što je vlasnik umro, pretvorena u stambeno sklonište mnogima.

Satelitska navigacija u Siriji više ne funkcionira, pa već na ulazu u grad zastajkujemo i pitamo za smjer. Hotel „Baron“ našli smo bez odviše muke, gdje smo nakon kraćeg natezanja oko slobodnih soba kojih nema, a zapravo ih ima, ušli u kultno mjesto sirijskog hotelijerstva. T.E. Lawrence, kasnije poznatiji kao Lawrence od Arabije ovdje je odsjeo na samom početku svoje arapske pustolovine, vjerojatno kad je kao student u ljeto 1909. godine pješice u tri mjeseca obišao križarske utvrde u Siriji i prehodao 1600 km. Kao namještenik britanskog Foreign Officea i tada već sa ugledom arheološkog eksperta za područje Sirije i tečnim arapskim govorom i pismom, s početkom I. svjetskog rata priključio se Arapskom ustanku protiv Turaka. Iako je uz kralja Feisala vodio mnoge bitke, oslobodio Akabu i napokon pobjednički ušao u oslobođeni Damask 1918. godine, Feisalov san i njegovo obećanje Arapima da će sile pobjednice osigurati osnivanje velike Arapske države, jer da je to jedan od ciljeva Velikog rata, izdale su Engleska i Francuska podijelivši Arabiju na svoje zone utjecaja. Lawrence nije tada znao da su Francuska i V. Britanija još 1916. godine, usred arapskog ustanka, sklopile tajni sporazum prema kojemu su jugoistočna Turska, sjeverni Irak, Sirija i Libanon pripali Francuskoj, a Jordan, južni Irak i područje oko Haife V. Britaniji. Izdan i ponižen, povukao se u Englesku, gdje je svoje doživljaje opisao u knjizi „Sedam stupova mudrosti“. Poginuo je u motociklističkoj nesreći na svojem motoru 1935. godine.

U tom je hotelu i Agatha Christie započela ili dovršila „Umorstvo na Orient Expressu“ koji je inače u to vrijeme reklamiran kao najbrža i najudobnija veza između Londona i Baghdada. Putovanje je trajalo 7. dana non-stop vožnje. Vlak se zaustavljao i u Zagrebu.

Stari sjaj tog nekad vrlo elegantnog hotela odmah se zapaža. Iako zapušten, zbog historijskih konotacija, često je odredište malobrojnih stranaca koji posjećuju Aleppo. Gin tonic umjesto piva, na terasi tog hotela u smiraj našeg prvog dana u Siriji, pomislili smo, primjerenija je mjera izraza poštovanja prema tom hrabrom i jedinstvenom Englezu, kolegi bikeru, čiji je čitav život bio prvorazredna pustolovina, a uloga u ujedinjenju Arapa presudna.

Kondicionirani predrasudama o opasnostima muslimanskog fundamentalizma pokupljenima kroz život od CNN-a do evropskih parlamentarnih rasprava o burkama, pokrivanju glave i izgradnji džamija u Evropi, s veseljem konstatiramo neobično velik broj kršćanskih hramova.

10% sirijskog stanovništva su Kršćani koji participiraju u vlasti i zauzimaju važne pozicije u vojsci, prema službenoj sirijskoj statistici. Multikulturalnost vidljiva je posvuda: Neke su žene potpuno sakrivene, niti im se oči vide, neke su pokrivene, ali vide se oči, nekima je pokrivena samo glava, a neke klize gradom u trapericama i majicama na bratele.

Buka i bijes (The sound and the fury)

Život u arapskim gradovima usporediv je s romanom toka svijesti utoliko što je život tamo, baš kao i u romanu, neprekinuti kontinuitet mirisa, zvukova i divlje nervoze koja vlada gradom. Evropski gradovi su bezmirisni, onako uredni i čisti mirišu na aftershave. U bazaru, Suq al Atiq, tisuće bala čaja, papra, cimeta, vanilije i tek zaklane janjadi, obješene da im se ocijedi krv, ovčjih glava, na živo očerupanih kokošiju koje bez perja, gole drhtavo čekaju red da postanu nečiji ručak uz paklenu buku koju stvaraju prodavači, mopedi, nosači i kupci u neprekidnom cjenjkanju, taj šareni svijet čine uzbudljivim samo za tren. I kao što vreva svakog grada, raskršča Vukovarske i Miramarske, ili božičnog ugođaja u Avenue Mallu potiče na neki iracionalni aktivitet, jer niti možeš mirno uživati na raskršču i pijuckati gin & tonic, nego se raskršče prelazi i ide dalje, tako niti Avenue Mallu nije mjesto gdje ćeš zastati i razmisliti o svojoj sudbini na ovom svijetu. Ipak, Avenue Mall u najaktivnijem svojem izdanju, prema bazaaru, tek je Sveučilišna knjižnica...

Pustinja

Iz Aleppa smo se izvukli lako uz pomoć upravitelja hotela Baron koji nam je put pokazao predvodeći kolonu u pretpotopnoj američkoj limuzini. Natovareni sad još i vodom, po svakome oko 5 litara, vozimo dolinom Eufrata nekoliko stotina kilometara do srednjevjekovne turske tvrđave Qualat Jabar, koja je nekad stajala na obali Eufrata, a danas se nalazi na obali umjetnog jezera Asad.

Prema statistici mojeg uređaja za navigaciju, 7497,2 kilometra prešli smo u 91 sat vožnje (računa se samo kad je motor radio) s prosječnom brzinom od 59 km/h. To je vrijeme provedeno u meditaciji; skoro četiri dana i četiri noći.

Kako smo odmakli od zelene doline Eufrata, svijet oko nas pretvara se u oker. Cesta je uska, gdjegdje prekrivena pijeskom napuhanim preko asfalta nekim od vjetrova, ali vožnja je laka, bezbrižna.

Pustinja Negev, prije trideset godina,  bila je prvi susret s jedinstvenom mističnošću koju pustinja sadrži i koje iskustvo će neizbježno ponijeti sa sobom svatko tko kod da je u pustinju makar zakoračio. Ne znam koji su elementi pustinjske mističnosti, ali kad razmišljaš o tome, razmišljaš o pojmovima, više idejama u Platonovskom smislu: čistoće, sklada, početka postojanja ili njegova završetka, harmoniji (tvojeg) nutarnjeg sa (pustinjskim) izvanjskim. Dovoljno je ugasiti motor kad će te preplaviti nepomična tišina okera u kojoj ti, drhtavi pustinjski miš, slutiš da ti govori nešto o spirali ljudskog postojanja, kojemu  je baš tu, gdje ti drhtiš, početak, ili možda kraj, ne čuješ dobro, zaglušuje te buka ranijih iskustava, pa se dereš, tražiš dokaz, “crno na bijelo”, jasno, kao i uvijek, sve uzalud... I tu ti postaje savršeno jasno zašto su Isus, Muhamed i Abraham iz pustinje ponijeli nadahnuće koje je trebalo promijeniti svijet. 

Nije nam tu mjesto, mi smo tu tek uljezi, baš kao što je Wenders učinio grotesknim  Harry Dean Stantona u (otvori LINK:) "Paris, Texas". Unosimo buku i prljavštinu.  Mahnito vozimo, kao da osvajamo teritorij, prolazimo kilometre, te uz nas nije, kao što nije niti uz Harry Dean Stantona onaj “Drugi” iz(otvori LINK:) Eliotove pjesme, vidljiv samo meni, a drugima ne. Tuarezi, nomadski pustinjski narod, koje povremeno susrećemo, istinski pripadaju tom svijetu kojim u potrazi za škrtim pašnjacima lutaju svojim devama i kozama. Kad ne putuju, mirno sjede ispred svojih šatora i pijuckaju čaj. Njima sadašnjost pripada u potpunosti, budućnost je nevažna. Nama je sadašnjost tek vrijeme koje služi za planiranje događaja u budućnosti. Zato se ponekad čini da nemaš niti sadašnjosti, jer tratiš svoje vrijeme planirajući, a budućnost ti ionako ne pripada po samoj logici stvari. I gdje smo onda mi?

Kroz oker vozimo satima. Ruševine ogromnog rimskog vojnog logora Al Resafa, usred pustinje, gdje nikakava ozbiljna iskopavanja nisu još niti započela, pregledavamo na brzinu. Hoćemo prije noći stići do Palmyre. Ne slušajući savjete pastira, tuareškog dječaka, pa niti vozača nekog pretovarenog kombija, jer mi znamo bolje i uz samo jedno pogrešno skretanje odlazimo 200 km na istok u zonu aktivnosti američkih ekspedicijskih snaga u Iraku, koje smo područje ranije odlučili izbječi da ne bi postali metom nekog iz svemira navođenog projektila. Unatoč stanovitoj nervozi koju je ta navigacijska pogreška izazvala, dan je prošao u vožnji vijugavom asfaltnom crtom kroz jugoistočni dio sirijske pustinje, ponovno do doline Eufrata,  do veselog grada Dayr az Zawra koji se nalazi samo 100 km od Iračke granice.

Palmira

Pokušaj “googlanja” Palmire izbacio je neočekivane rezultate: Palmira, nenastanjeni atol u Tihom oceanu, gradić u državi New York, gradić u Pennsylvaniji koji upravo obilježava dvjestopedesetu obljetnicu, hotel s četiri zvjezdice u Grčkoj, iskopine antičkog grada u Siriji uključene u svjetsku baštinu, vrsta visoke azijske palme.

Tog vrućeg jutra kad smo iz Dayr az Zawra krenuli prema zapadu, da sam znao za opcije koje nudi Google, vjerojatno bih se ispod kacige zabavljao razmišljajući o nenastanjenom atolu u Pacifiku, ignorirajući oba američka grada i hotel s četiri zvjezdice. Da sam znao za te opcije, posve sam siguran, da iskopinama ne bi posvetio niti jednu misao ispodkacigskog solilokvija, nego bi me mašta odvela na južna mora i mali nenastanjeni atol. Možda bi se sjetio i Christiana Fletchera, prvog oficira na jedrenjaku Bounty i vođe pobune protiv kapetana Bligha. Vjerojatno bi se pitao koje su mu misli prolazile glavom kad je svojeg sina rođenog na otoku Pitcairn 1790. godine nazvao Četvrtak Listopad (Thursday October).

Lutanye morima brodom i lutanye kopnom motorom ima neobično puno podudarnosti: obje akcije neodoljivo mirišu na pustolovinu. Timun i guvernal, u biti, dva su slična uređaja: nema kormilara, ali niti motoriste , koji će moći reći da je timunom, odnosno guvernalom u cijelosti zavladao brodom, odnosno motorom. Jer, brodom vlada element u koji je uronjen i vjetar koji ga zrači. Timun je tu tek za oprezan i nepretenciozan podsticaj lađi na promjenu pravca. Iskusan timunjer samo će u krajnjoj nuždi iskušavati granice mogućih zaokreta. Motor na sličan način započinje vlastiti život, ponekad posve neovisan od volje vozača nađe li se na neasfaltiranoj podlozi. Kamen, zemlja i pijesak pod kotačima obično ga bacaju i lijevo i desno. Tko nalazi veselja u napetosti kormilarenja brodom u stanjima mora različitim od bonace, taj će vjerojatno uživati i u vožnji motorom kroz šumu, izvan uhodanih puteva.

U šumu korintskih stubova Palmire stižemo oko podneva.  Palmira je antički grad, navodno osnovan  od strane kralja Salamona, procvat je doživjela u 1. i u 2. stoljeću n.e. nalazeći se na karavanskom putu prema Mediteranu i kad je, navodno, bila najbogatiji grad antičkog svijeta. Monumentalni ostaci tog ogromnog grada i danas impresioniraju prvenstveno proporcijama glavne ulice, vjerojatno nekadašnjeg shopping malla, gdje se u odnosu na veličinu stubova ljudi pretvaraju u patuljke. I doista, ima pravo Mladen kad je, nekoliko dana kasnije, kad smo sjedili na stepenicama Jupitereva hrama u Balbeku, rekao da ga gledajući ostatke te ljepote i arhitektonskog sklada obuzima neka žalost, prije nego veselje što je do njih stigao. 

Čini se da ljudima nije dovoljno niti tri tisuće godine da išta nauče. Stare civilizacije Egipta, Kine, Sumera, Perzije, Inka, Maja, antičke Grčke, Rima, Bizanta, otomanske  Turske, tko će ih sve nabrojati, osim povijesnih činjenica, nekih praktičnih znanja i mitova netragom su nestale.  Kako bi svijet danas izgledao da je razvoj ljudske civilizacije kontinuitet, a ne da ima izgled histeričnog grafa s tek ponekom uzlaznom crtom. Palmira je ogroman grad, okom ga nije moguće obuhvatiti. Samo glavna ulica, shopping mall, od koje su danas vidljivi samo stubovi i kamene ploče kojom je bila pokrivena, dulja je od 1 km. Kazalište, hramovi, kupalište, ostaci stambenih zgrada, sve je tu.

O benzinu i egzsistencijalizmu; Pješčana oluja  

Dan se zapalio. Neizdrživo je vruće, jedva čekamo ponovno sjesti na motore i nastaviti dalje. Plan je stići do libanonske granice prije mraka. Kako je cesta dobra, prometa apsolutno nikakvog pojurili smo na jug. Vjetar na licu brzo otpuhuje vrućinu.

Zbog nejednakih motora, različita je potrošnja goriva, pa neko puni prije, a neko kasnije. Ranija zaustavljanja izazivaju nervozu kod onih koji se pune kasnije; tada, opet, nervoza zavlada kod onih koji su se napunili ranije. Trebalo je nekoliko tisuća kilometara da se uskladimo, pa zbog ekonomije vremena svi punimo onda kad prvome ponestane goriva. Zavladao je prividan sklad, ali svak u sebi, kod svakog zaustavljanja, pogledavajući na pokazatelj stanja goriva, mantra pitanja: Kad se puni benzin? Da li onda kad naiđeš na pumpu ili onda kad ti je rezervoar prazan, pa zbog toga tražiš pumpu? Iduće pitanje u tom nizu egzistencijalističkih dilema jest: Kad se jede? Da li onda kad hrane ima (u frižideru, na primjer) ili onda kad si gladan? U ovom potonjem slučaju, govoreći sam za sebe, gotovo da nikad nisam imao dvojbe koji stav zauzeti: Jedem kad hrane ima. S benzinom je situacija drukčija, jer me više privlači puniti se kad je rezervoar prazan, nego onda kad ugledam pumpu. Srećom, nalazimo se u pustinji, pa slijedom te logike, punimo odmah čim ugledamo pumpu.

Još par riječi o pumpama! Umornom, promrzlom ili mokrom motoristi benzinska pumpa, ma kakva ona bila, predstavlja utočište, otok spasa od  podivljalog elementa. Vozio sam jednom od Zagreba do Barcelone u komadu, 1700 km. Da nije bilo pumpi, vjerojatno bih ispalio. Jer, cilj je ispred tebe, adrenalinom pojačana snaga kopni u tebi kako ti se počne kočiti kralježnica, ruke i, naravno, stražnjica. Hvataš tada, u vječnoj borbi između potkupljivog dijela samog sebe sklonog ugodi i onog strogog i kapricioznog, koji ovom plačljivom dobacuje: “idemo do iduće, još 50 km” tu prvu nakon 50 km i to tako da s motora ne skačeš  bravurom mladog C. Eastwooda, nego se polako spuštaš dok ti drhtave noge ne osjete asfalt, pa se onda oprezno uspravljaš dok ti svi udovi ne prorade i onda brzim šepanjem u toplinu mirisnog zaklona. Jednom unutra, pritajiš se, na početku, duboko udišući miris topline, svjetla  i delicija koje vire iz vitrina. A na kakvu samo raznolikost između pumpi na cesti nailaziš! Ima ih barokno raskošnih, modernistički minimalističkih , malih i jednostavnih: benzin, kava, žarulje,  sprejevi... Kako ne znaš koju ćeš od pumpi dobiti, u tih 50 km razmišljaš isključivo o tome kakva će ona biti i što te tamo čeka.

U jednome trenutku zaustavljamo se nasred puta, jer pustinja ispred nas kao da se uspravila. Nebo na horizontu u potpunosti je zamijenjeno neprozirnom masom okera u dubini kojega se gubila naša cesta. U idućih je nekoliko trenutaka cijeli obzor ispred i iza nas bio u bež tonu s tim da su tamni tonovi okera dramatično brzo napredovali prema nama. O pješčanim olujama koje zatrpavaju žive ljude čitao sam kao dječak u prozi Henrika Sjenkijevića. Poskakali smo s motora i u nervoznoj ih brzini pokrili ceradama, a mi smo se, s kacigama na glavi, sklonili u olupinu autobusa koja se raspadala pokraj ceste. Vjetar je nam je hladni oker bacio u lice, omotao ga oko autobusne kabine i svijet se na sat vremena pretvorio u dvodimenzionalni sfumato. Kad smo uočili prve znake prometa kako puzi pokraj nas, znali smo da od dramatičnih prizora neće biti ništa. Ipak, još je sat vremena protekao u čekanju da Sirija zadobije oštre obrise.

Napredujući sada znatno sporije, jer nas snažni sjeverni vjetar hoće baciti s ceste, jasno nam da je Libanon predaleko za dohvatiti ga do noći. Ništa, vozit ćemo do prvog mjesta i potražiti smještaj. Zaklon za noć pronašli smo u kod Tuarega u “Caffeu Baghdad”. Skromna, tipična niska građevina, više garaža, pokrivena je udobnim tepisima i niskim namještajem. Ljubazni domaćini donose čaj i bore se s vratima koje olujni sjeverac neprestano uz škripu otvara. U međuvremenu, na tvrdi je pijesak, pod naletom ljutitog refula odletio Mladenov motor. Domaćin nudi smještaj na tepisima u kolibi do ove, jer da tamo spava i liječnik kad se nađe u blizini.

Neobični su susreti u pustinji: Tu kao da iskonska dobrota zamjenjuje zakon. U nas je sve regulirano: neznanci spavaju u hotelima, a hrane se u gostionicama; Poznati dolaze kad se najave. Sve drugo smatra se neprimjerenim. U mongolskoj  pustinji ovog je proljeća jedan irski biker ostao bez pogona. Dva dana i dvije noći kampirao je pokraj motora nadajući se da će netko naići. I kad se taj netko pojavio, utrpali su motor na kamion i ovaj ga je vozio tisuću kilometara (1000 km!) do prvog grada po bespućima nama posve nezamislivim, jer puteva i cesta u Mongoliji nema, osim oko gradova. Putovanje je trajalo četiri dana i četiri noći. Stisak ruke i – Salam aleikum! Bez ijednog novčića. (otvori LINK: http://backtobroke.blogspot.com/2010/03/that-i-may-die-roaming.html)

Kako je sunce zašlo, domaćini su, ništa nas ne pitajući, sasvim polako počeli iznositi posude sa skromnom, ali ukusnom večerom. Pričekali su da mi završimo, a onda su i sami, cijela obitelj, njih jedno desetak, posjedali na tepihe. Neki je mir zavladao garažom dok su polako jeli i pričali. Žurba je u Tuarega nepristojna. Mi ih promatramo, i  kako se god činilo da smo se i mi umirili, ipak je posve jasno da mi pripadamo drugom jednom svijetu. Živčani nemir, brige, planovi, sve to luduje u nama dok oni o danu bez ikakovih događaja, osim možda te oluje, uronjeni u pustinju, pričaju dugo i polako.

Beirut

Ne znam, zapravo, čemu smo se nadali kad smo razmišljali o Beirutu, pripremajući se za odlazak. Nisam siguran niti u to čemu se uopće ljudi nadaju kad poduzimaju putovanja. Ali, kad se zagledaš u lica ljudi, turista koji se iskrcavaju s kakvog cruisera, ili lica onih koji prate kakav šareni kišobran svojeg vodiča, tada ta lica zrače apatijom i dosadom. Posve sam siguran da bi, da se to može uhvatiti, njihov izraz zračio veselim entuzijazmom i srećom onda kad su planirali putovanje koje ih je tako duboko razočaralo. Putovanja su skupa, zahtjevaju mnoga odricanja. Za takva odricanja daju se mnogi razlozi: “umorni smo, treba nam promjene”, “idemo se odmoriti”, “idemo vidjeti, doživjeti različitosti...” i bezbrojne varijante sličnih razloga. Svaki se od tih razloga, nekako, naslanja, na dušu čovječju koja, navodno, traži promjenu, odmor i nove doživljaje. Čini mi se da upravo zbog te pogrešne percepcije, mnogi ostaju razočarani: ljudska duša ni na koji način neće biti promijenjena putovanjem; ako je umorna ili sita jednoličnosti kojom joj je ispunjen život, s tog će se putovanja vratiti još bolesnija, simptomi koje bolesti su lako vidljivi svakome tko se zagleda u lica turista. Kratko je vrijeme, naime, potrebno svakom turistu da utvrdi da tamo gdje je pošao neće dobiti ono čemu se nadao. Put do sreće malo je teži. Za sreću je potrebno namučiti se, kaže Epikur, a Alain de Botton dodaje da su u velikoj zabludi svi koji misle da će se odlaskom na putovanje, makar se prema turističkom prospektu radilo o putovanju iz snova na najegzotičnijem mjestu koje se uopće može zamisliti, na koje jesen i magla nikad ne stižu, vratiti sretni. Odlaze ljudi na putovanja naivno vjerujući da će tjeskobna stanja u koja zapadaju biti otpuhana vjetrovima južnih mora. Krivo! Sve što si ponio sa sobom u turistički raj, vratit će se stobom kući. Uz dodatke: dugove, ugrize komaraca, proljev...

Beirutu prilazimo prelazeći ogromni vijadukt preko doline Beka, kojeg je za promet otvorena tek jedna strana. U posljednjem  napadu Izraelaca na Hezbolahove kampove prije nekoliko godina, sravnjen je sa zemljom. Ponovno je izgrađen, ali ne u potpunosti dovršen. Smještaj smo pronašli u malenom izletištu u planinama (planina Chouf) iznad grada, nedaleko gradića Zahle u dolini Beka. Taj je dio Libanona naseljen kršćanima, no i oni su razdjeljeni na Maronite, Armence i Grkokatolike.  Sjeverni  dio doline naseljen je Sunitima i Šiitima, a Šiite je u tom dijelu svijeta poznatim učinio Hezbolah, politička i paravojna organizacija s radikalnim ciljevima. Posvuda naokolo napuštena mitraljeska gnijezda, utvrde i  pokoji tenk ostavljen da rđa.

Kako u sedlu motora provodimo ionako veći dio dana, to nas niti današnja vožnja od preko 12 sati ne čini odviše umornima. “Long distance” kondicija brzo se uspostavlja. U Beirut, koji je udaljen tridesetak kilometara, odlazimo taksijem, nekim minijaturnim Hyundaijem koji nas je, sve plus šofer, prevezao s planine u grad. Putem nas, na nekoliko kontrolnih točaka, zaustavlja vojska skrivena iza bunkera napravljenih od vreća s pijeskom i bodljikave žice.  Što nas očekuje? Vukovar? Rat je razdirao Beirut petnaest godina. Kršćanske falange, Šiitske milicije, Sunitske milicije, Druzi, PLO, istočni i zapadni Beirut, , Izraelska invazija, masakr u Sabri i Shatili, Sirijska invazija, američko bombardiranje, mirovne snage, sto tisuća ubijenih, milijun raseljenih ljudi, ubojstvo političara Rafika Haririja 2005. godine s 1000 kg TNT koja je eksplozija sravnila cijeli blok zgrada, sve do “Valcera s Bashirom”, izraelskog animiranog filma o okupaciji grada i patnjama malih koji su u to bili uključeni.

 Umiveno lice novog Beiruta ostavlja nas zaprepaštenima. Nigdje, apsolutno nigdje nije više vidljiva agonija grada. Naprotiv! Blistavi stakleni neboderi, otmjeni dućani, restorani,  šetači, rolleri, joggeri  na kilometarskoj promenadi uz obalu Mediterana obućenoj u granitne ploče. Grad bez ikakovog karaktera koji bi se bez ikakovih ograda mogao predstaviti i kao Nica ili koji drugi grad sa one strane Mediterana. Srednji istok u ovom gradu ne postoji! Prema istraživanju New York Timesa, Beirut je bio najpoželjnije turističko odredište u 2009. godini. Lonely Planet tom je atributu dodao još nekoliko posve besmislenih. 

Vrludamo besciljno ulicama i vučemo se promenadom u potrazi za bilo čime što bi nam ispunilo snove. Ništa! Strava istom započinje tek sa zalaskom sunca. U neprekinutoj koloni stotine ferrarija, lambourghinija, rollseva, aston martina, pa nekih custom made dvosjeda, o porsheima, mercedesima, bmwima i jeepovima da se i ne govori, razmetljivo klizi gradom. Iz kabina se ore zaglušujući tonovi pseudo folka u kojima uživaju obrijane glave čiji su vratovi ukrašeni debelim zlatnim lancima i njihove napirlitane pratilje.  Djeluje poznato, zar ne? Spas smo potražili u restoranu preporučenom od jednog od vodiča tipa Lonely Planet: “Ugodno mjesto sa originalnom atmosferom i izvrsnom hranom”. Hrana nije bila ni bolja niti lošija od onoga što smo i dosad kupovali bez ikakovih preporuka: tipična istočno mediteranska. Obilje nasjeckanog pirjanog povrća i sitnih komada mesa, salate. “Originalnu atmosferu” stvarao je vlasnik koji bi svakih desetak minuta stao na ulazna vrata i hrapavim urlikom izbacio “Welcome”, pozivajući nove mustere u  klopku. Ispunjeni dosadom, sa izrazom lica poput turista na cruiseru, hvatamo taxi i bježimo u planine. Putem kroz centar grada, preko Trga mučenika promatramo tihe simbole krhkog mira: jedna uz drugu, blistavo osvjetljene, stoje đamija Mohammad al Amin  sagrađena 2002. i maronitska katedrala.

Baalbek

Otprilike stotinjak kilometara zapadno od Beiruta ruševine su đinovskog rimskog Jupiterovog hrama. Ali za doći tamo, potrebno je proći nekoliko sela, gradića i gradova koji su pod nadzorom Hezbolaha. Kako ulazimo u to područje scenografija se mijenja: Oblaci prašine koje podižu automobili i stoka na potpuno razrovanoj cesti koja se nalazi u nekoj vrsti rekonstrukcije vraća nas u Aziju, slike predosadnog Beiruta potiskuje nervoza koja vlada cijelom duljinom puta. Sa stupova nas gledaju posteri Hassana Nasrallaha ili Abasa al Musawija u ratnim uniformama, naoružanima i opasnima, obojica vođe Hezbolaha, s time da je potonji ubijen u atentatu 1992. godine. Kako obojica izgledaju slično, ne zna se tko je zapravo na posterima. Djeluju razdragano, AK-47 u desnoj, blago podignutoj ruci, proslavljajući pobijedu nad Izraelcima u posljednjem sukobu. U zraku je prijetnja! Malo dalje, u sredini ceste, spomenik kojeg predstavlja izrešetani izrelski tenk podignut  visoko u zrak, a na njemu u pobjedničkoj pozi, ponovno jedan od ove dvojice. Nabrijana atmosfera prati nas sve do ulaska u hram.

Veličina hrama ostavlja bez daha. Mnoge su teorije o tome kako je nastao. Čini se da su temelji hrama boga Baala iskoristili prvo Grci, sagradivši svoje svetište, a onda su, Rimljani, iskoristili ostatke njihova hrama i sagradili ovo što je ostalo do danas ulazeći u vječnost kao jedno od Svjetskih čuda. Područje Pax Romana (mira unutar rimskog carstva) na Bliskom Istoku bilo je razmjerno krhko pa je trebalo sagraditi nešto tako dominantno da svojom veličinom svjedoči o moći graditelja i obeshrabri moguće napadače. Kompleks hramova Jupitera, Venere i Bachusa svojom veličinom nadmašuje sve što su Rimljani igdje sagradili, uključujući i sam Rim.  Stubovi veličine šesterokatnica! S hobitskom se mukom pentramo po stubama i uranjamo u sjenu Golijatovih stubova.

Pažnju nam, međutim, privlače grafiti koje su prvi turisti prije nekoliko stotina godina uklesali u granit. Neuredne črčkarije unose živost ovim šutljivim i nadvremenskim ostacima nekadašnje rimske slave, pa su bezimeni vandali postali slučajni uživatelji počasti koja je povijesno bila namijenjena drugima .

May the Force be with you

Libanon je najistočnija točka ovog putovanja. Jutro je, započinje povratak, Damask ćemo uhvatiti putem. Raspoloženje unutar kacige neka je mješavina energičnog soloa Alvina Leeja i dramatičnog ritma koji ga slijedi (LINK:  Ten Years After, I'm coming home), ali i elegičnog Toma Jonesa (LINK: Tom Jones, I am coming home). Na granici Libanon - Sirija uobičajeni kaos. Imamo iskustva, sami obavljamo sve, fixeri su nepotrebni. Uloge su podijeljene, pa je efikasnost povećana: Prodorni Nenad galamom i odlučnošću ispred svakog kioska je prvi u redu. Velikom bijelom čovjeku nitko se ne suprotstavlja; Mladen vreba na eventualne pogreške u protokolu; Filip nam donosi čaj kojeg prodaje neki starac; Ja čuvam motore. Prilazi mi neki mladić i pita je su li motori naši, kaže da je iz Beiruta i da je i sam biker, a sada da je s kolima na putu za Damask, te može li nam kako pomoći. Pitam ga ima li kakav savjet za noćenje u Damasku na što Wael spremno odgovara da će to sve on urediti s bikerima iz Damaska s kojima da je u stalnoj vezi i da će mi se javiti sms-om sa uputama. I doista, upravo kako smo prešli granicu, stiže Waelov sms sa adresom gdje nas čekaju Sirijci.

Od granice do Damaska nije potrebno više od devedeset minuta lagane vožnje. Slijedeći upute, ulazimo u grad. Ni ovdje, prvi su dojmovi, Azija ne stanuje: Moderna višetračna cesta, lijepe zgrade i vile, održavani drvoredi. Nemamo, dakako, pojma gdje se nalazimo, ali s lakoćom pronalazimo kafić gdje su nas uputili. Vručina je već paklena, pa se zahvalno bacamo u fotelje klimatiziranog bjelila koje vlada u kafiću. Sve je besprijekorno čisto, kafić bi mogao biti bilo gdje na svijetu; nekoliko mladih gostiju prebire po laptopima, svira neki evergreen, espresso je skuplji nego u Zagrebu. Kakav je to grad? Gdje smo to došli?

Ipak, kako smo mi odavno, baš kao i Luke Skywalker, poslušali savjet Obi wan Kenobija (“Iskoristi Silu, Luke”, “Sila će biti s tobom zauvijek”), to smo se ležerno prepustili novom iskustvu i bili otvoreni za sve... Sila se ubrzo ukazala u obliku Lueya, čvrstog muškarca srednjeg rasta, obrijane glave čiji je vrat ukrasio debeli zlatni lanac i njegova prijatelja slične figure s nešto manje nakita. Iskočivši vješto iz bijelog Mercedesova kabrioleta s pogledom na svoj ogromni sat na lijevoj ruci Lueyi reče: “Sorry friends for being late; there’s been a traffic jam.” Bez ikakva pitanja, naručio je od konobara još jednu rundu svega što smo imali. Dok se ostatak čopora lijeno razvačio po sofama bijelog kafića, ja sam već sjedio u kabrioletu, udišući miris posve nove plastike i pregledavajući bezbrojne ure i male ekrane. Nekoliko semafora i zavoja kasnije, već smo bili u lobbyju hiperluksuznog hotela.

“Pričekaj me malo ovdje, idem vidjeti kako stoje stvari sa sobama”, dok sam ja saldirao utiske dosadašnjih iskustava: Hotel Baron, desetak  irelevantnih prenočišta sa uglavno čistom posteljinom,  noć u pustinji, tepisi kod Tuarega i ovaj u zlato obućen ogromni lobby. Vratio se nakon nekoliko trenutaka: “Soba ima, ali traže 250 dolara. Nećemo toliko dati, idemo direktoru”. Slijedio sam njegov žustar korak, svi ga familijarno pozdravljaju. Sobu tajnika prošli smo kao da smo nevidljivi, osim nekoliko usputnih, kako je otvarao vrata direktorove sobe, habla, habla, habla... Darth Vader za kojega sam mislio da upravlja tim luksuzom bila je neobično lijepa žena, evropski obućena, koja se iskreno razveselila nenadanoj posjeti. Pet minuta kasnije imali smo sobe za četvrtinu prijašnje cijene. “Sila” je očevidno bila s nama.

Damask

Luey je nestao, prepustivši nas drugom povjereniku Sile, simpatičnom Ammaru. On je provjerio jesmo li svi udobno smješteni u tom raskošnom gnijezdu, uputio nas u najbolji restoran u gradu i zakazao sastanak za idući dan kad će nas povesti u razgledavanje manje poznatih adresa Damaska.

Damask je tisućljetni grad. Historičari tvrde da je najstariji živući grad na Zemlji. Nije nam se nekako napuštalo udobnost hotela, ogromnih mramornih kupaonica gdje smo polako i temeljito skidali sa sebe prašinu i prljavštinu koja se nakupila. Izišli smo sa zalaskom sunca i neko vrijeme proveli zarobljeni u kabini taxija kojega je prometni krkljanac tisuća automobila zaustavio na pola puta do Starog grada. Odustali smo od vožnje i pješice brzo prešli široke avenije modernog Damaska ulazeći u Stari grad kroz jedna od nekadašnjih ulaznih vrata. Stari Damask djeluje prilično zapušteno i teško da će još dugo izdržati pritisak modernog i prenaseljenog grada koji se hoće podići u visinu. Kasno je, sukh već zatvara svoje dućane. Krov sukha neizmijenjen je već najmanje stotinu godinu. Vidljive su rupe nastale još 1917. godine kad je Lawrens od Arabije s kraljem Feisalom pobjednički ujahao u grad s vojskom koja je euforično ispaljivala rafale u krov. Fiksiramo mjesta koja ostavljamo za sutrašnje razgledavanje: Hammam i džamiju Ummajad, te žurimo kroz Pravu ulicu, gdje je sveti Pavle u nekom od kućeraka doživio svoje obraćenje, u restoran Naranj s čije krovne terase, preko nekoliko desetaka tanjura s bliskoistočnim delicijama, uživamo u pogledu na minarete i tornjeve kršćanskih crkava.

Jutro počinje rano, u lobbyju čeka Ammar koji nas je potrpao u svoj ogromni jeep. Govori besprijekorni engleski naučen, kako kaže, u Kaliforniji, gdje je živio nekoliko godina. Sad je pilot sirijske zračne kompanije i upravlja Airbusom. Sve nas je počastio doručkom u tradicionalnoj zalogajnici gdje posluga ne prestaje iznositi tanjure s preukusnom hranom. Prepunih trbuha, čopor se razdvojio: Mladen, Nenad i Nigel odlaze u istraživanje povijesnih ostataka Starog grada, a Filip i ja sa Ammarom u u talionicu stakla gdje na istom mjestu već 200 godina na temperaturi od 70 stupnjeva puhači oblikuju stakleno posuđe. Ammar nas brzo napušta, a mi se lijeno vučemo gradom. Sklonili smo se od živčanog bazaara, mirisa i zvukova u prostrano dvorište Ummayad džamije, jedne od najstarijih na Zemlji. Transcedentalni mir vlada prostranim dvorištem kojim šutke bosonogi šetaju malobrojni posjetitelji. Ležimo i sanjarimo. Za razliku od nas koji čemo uskoro, odmorni , otići, tu je pred skoro tisuću godina definitivno odmorište pronašao i nezaustavljivi turski vojskovođa Saladin, noćna mora Rikarda Lavljeg Srca.

Hammam

U hamamu smo se našli svi zajedno kasno poslijepodne. I ovdje je, kao u mnogim mjestima koja smo dosada obišli, vrijeme zaustavljeno prije najmanje 400 godina. Sve osim posluge hamama ostalo je posve jednako kao što je bilo u srednjem  vijeku. Intenzivni doživljaj “zaustavljenog vremena” nije proizvod gradske politike “očuvanja stare baštine”, pa se ona (baština), zbog toga, gdjekad čini i starijom nego je bila, nego naprotiv, u ovom slučaju, to je posljedica upravo odsustva ikakove politike. Tja, to je Azija. Dijelovi starog Damaska nepovratno su već razrušeni i zamijenjeni prometnicama ili modernim zgradama. UN je Stari Damask baš zbog toga uvrstio u popis Svjetske baštine, ali Sirijci previše za to i ne haju.

“Spa” suvremenog jezika samo prividno ima isto značenje kao i “hammam”. I jedan i drugi susreću se oko pojma “javno kupalište”. Ipak, “spa” implicira dodatnu ponudu pretencioznog hotela ili pak otmjenu uslugu “beauty centara”. Hammam, gdje smo se sastali sa ostatkom grupe kasnije tog dana, ima i važnu društvenu komponentu: to je mjesto gdje se, osim radi pranja i masiranja, odvojeno sastaju  muškarci i žene.  Nakon skidanja, dobili smo, ručnike kojima prekrivamo golotinju i nestajemo u labirintu prostranih dvorana i niša ispunjenih gustim oblacima vruće pare. Posvuda izljevi tople i hladne vode. Nikoga od ekipe nisam uspio vidjeti čitav sat vremena, osim povremeno kakvu prikazu omotanu ručnikom. “Vruća soba” je zapravo sauna u mramornoj prostoriji s lučnim svodom. U mraku, jedva se skrozirajući kroz paru, vidim dvojicu muškaraca kako si uzajamno trljaju leđa nekim spužvama od čvrste slame i stalno nešto govore. Tada se jedan okrenuo i pokazao na moja leđa, nudeći isti servis, na čemu sam se nespretno zahvalio i krenuo dalje posve mokar od znoja i pare, možda i panike. U “toploj sobi”, ogromnoj i dobro osvjetljenoj prostoriji, kroz maglu vidim nekoliko mušakaraca kako sjedi na podu. Neki ribaju tabane, neki  samo sjede i puštaju da ih zaljeva voda koja teče iz zida. Naokolo su niše koje osiguravaju privatnost. Tamo neki depiliraju intimne dijelove što je u muslimanskoj kulturi uobičajena praksa.  Trljanje slamnatom spužvom koje sam poduzeo sam na sebi izazvalo je provalu smijeha kod jednoga koji me je promatrao. Spremno je ustao i navalio na moja leđa spužvom koju je pokupio iz košare u blizini. Znakovima  mu pokazujem da sam mu neobično zahvalan i - jurim dalje. Na mramornom stolu, potrbuške, leži mušakarac, golotinje nema, svi su omotani ručnicima, a iznad njega džin ogromnih proporcija, obrijane glave s Nietzcheanskim brkovima. U tijeku je masaža za vrijeme koje tijelo masiranog odskakuje i treskom se vraća natrag na kameni stol u ritmu pokreta ruku Golijata. Čuju se i jauci.  To mi dovodi u pamćenje opis torture kojoj je bio podvrgnut Lawrence od Arabije uhvaćen od Turaka, koju sam pišući ovo potražio u njegovih “Sedam stupova mudrosti”: “To keep my mind in control I numbered the blows, but after twenty lost count, and could feel only the shapeless weight of pain, not tearing claws, for which I had prepared, but a gradual cracking apart of my whole being by some too-great force whose waves rolled up my spine till they were pent within my brain, to clash terribly together. Somewhere in the place a cheap clock ticked loudly, and it distressed me that their beating was not in its time. I writhed and twisted, but was held so tightly that my struggles were useless. After the corporal ceased, the men took up, very deliberately, giving me so many, and then an interval, during which they would squabble for the next turn, ease themselves, and play unspeakably with me. This was repeated often, for what may have been no more than ten minutes. Always for the first of every new series, my head would be pulled round, to see how a hard white ridge, like a railway, darkening slowly into crimson, leaped over my skin at the instant of each stroke, with a bead of blood where two ridges crossed. As the punishment proceeded the whip fell more and more upon existing weals, biting blacker or more wet, till my flesh quivered with accumulated pain, and with terror of the next blow coming. They soon conquered my determination not to cry, but while my will ruled my lips I used only Arabic, and before the end a merciful sickness choked my utterance.

Izlazim u “hladnu sobu” gdje su se svi već izvalili po tepisima i pijuckaju čaj od jasmina kojega donosi posluga.

Idemo kući

Rano je jutro u Damasku. Legija je spremna za polazak prije izlaska sunca. Grad se tek budi, ceste su još prohodne. Danas počinje definitivni povratak. Vlada veselje i uzbuđenje. Ide se doma: “To je put u djetinjstvo, to su šetnje sa starim prijateljima kojih više nema; to su razgovori sa starim ljubavima; to je, dakle, put u zavičaj,” (H. Hesse, Put na istok). Prometa kroz sirijsku provinciju nema uopće, klizimo kroz pustinju, pa doline, gdjekoje selo, planine, reagiram automatski, motor niti ne čujem, slušam operu sa ipoda. Satima vozimo do Craq de Chevalliera, križarske tvrđave koju niti Saladin nije mogao osvojiti, nego je tek stotinjak godina kasnije pala prevarom. Križari, pa vitezovi Templari ovdje su vladali dvjestotinjak godina. I ostavili su traga: kako prolazimo kroz sela oko tvrđave, uočavamo da većina stanovnika tog kraja ima bijelu, evropsku put, te su mnogi plavokosi ili riđi. U selima su crkve. Bez obzira na brutalnost ratovanja, odsječene glave, višemjesečne opsade, život će uvijek pronaći 

svoj put. Na turskoj granici u mjestu Kassab, malom graničnom prelazu, rano smo poslije podne. Za razliku od ulaska u zemlju, izlazak iz Sirije traje nekoliko minuta. U Adani smo nekoliko sati kasnije, smještamo se u istom hotelu. Kapetanska večera uz Adana kebab. Iduća dva dana, koliko nam je trebalo za povratak, ispunjena su pretežno vožnjom; Legija se vraća u petoredu, mislima je već kod kuće.

Epilog (Mijenjaju li putovanja ljude?)

 Da je donio drugu odluku u jutro 27. travnja 1521. godine, te da se nije iskrcao na malenom i posve nevažnom otočiću u Filipinskom arhipelagu gdje je silom htio pokrstiti kralja i njegove podanike, što je sa uspjehom činio dotada,  Ferdinand Magellan bi se, vjerojatno, živ vratio u Španjolsku gdje bi ostatak života proveo u slavi i blagostanju kao, vjerojatno, jedan od najbogatijih Španjolaca. Magellanova nevjerojatna pustolovina započela je 1519. godine kad se s tri stara i djelomično obnovljena troma jedrenjaka s posadom koja je brojila 237 ljudi uputio zapadnim putem preko Atlantika uvjeren da postoji još jedno more daleko na zapadu, o kojemu su se već čule priče, koje će ga, pronađe li put do njega i preplovi li ga, dovesti do Otoka mirodija, danas Molučkih otoka. To je putovanje bilo posve nevjerojatno utoliko što je bez ikakovih karata i navigacije pronašao prolaz koji je nazvan njemu u čast Magellanovim tjesnacem, ali  i novo more koje je sam nazvao Tihim oceanom (Tempre Pacificum). Preživio je nezamislive oluje, gubitak brodova, glad, polarnu hladnoću, pobunu, otkrio i ucrtao u karte bezbrojne otoke, pokrstio stanovništvo i onda donio glupu odluku da pod krilo kršćanskog Boga doda još jedno pleme.  Ta ga je lakomislena odluka stajala glave. Umirući izrezan noževima i proboden kopljima mogao je još samo, prema svjedočanstvu preživjelih, pogledom ispratiti svoj brod koji je punih jedara odmaglio sa scene. U Španjolsku se s tog epskog putovanja vratilo 18 članova posade.

David Livingston stekao je slavu nacionalnog heroja u Engleskoj zbog svojih istraživačkih uspjeha u Africi u kojoj je proveo većinu svojeg života. Njegovo putovanje započelo je 1840 godine, kad se prvi put iskrcao na Afričko kopno kao misionar i liječnik. Prvi je Evropljanin koji je vidio Viktorijine vodopade 1855 godine. Istraživanje je nastavio novom ekspedicijom započetom 1964. godine, kad je imao 53 godine, s ciljem da otkrije izvor Nila. Tada je, na tom putu, izgubljen kontakt s njim; Nikakve vijesti o njemu nisu stizale u domovinu punih sedam godina. Javnost se podigla na noge, a vijest o njegovom nestanku već je prešla je i Atlantik. Novinar Henry Stanley prihvatio je prijedlog izdavača New York Heralda, te je organizirao ekspediciju i krenuo u potragu za Livingstonom. Nakon dvije godine potrage 1871. Stanley ga je, navođen domorodačkim pričama o “bijelom čovjeku sive brade” pronašao u srcu Afrike u selu Ujiji.  Livingston je ekspediciju dočekao sjedeći na kožnatoj prostirci ispred blatnjave kolibe u odijelu od tvida s turbanom na glavi sastavljenom od iznošene košulje, okružen domorocima. Zaprepašten njegovim zapuštenim izgledom i ukupnim prizorom, Stanley mu je tada, prikrivajući stanje euforičnog uzbuđenja u koje je zapao i hineći dostojanstvenu odmjerenost primjerenu engleskom stilu, prišao sa ispruženom rukom na pozdrav: “Dr. Livingstone, pretpostavljam” (“Dr. Livingstone, I presume”).  Stanley je s Livingstonom ostao još godinu dana nastavljajući njegovo započeto istraživanje, a tada se vratio u domovinu ne mogavši navesti slavnog istraživača na povratak. Livingstone je odlučio dovršiti započeto. Godinu dana kasnije, Livingstone je umro od malarije, a tijelo su mu, potom, nosači i vjerne sluge nosili na rukama 2000 kilometara da bi ga predali obitelji.

Obje tragične sudbine ove dvojice ultimativnih putnika govore više o idealima, nego o putovanjima. Jer, putovanje će promijeniti putnika u jedakoj mjeri kao što na promjenu utječe svaka druga činjenica koja uzrokuje intenzivni doživljaj bitan za ljudsko postojanje: rođenje, ljubav, bolest, izdaja ili smrt. A bez ideala, kojima se može samo stremiti, jer stremljenje je bitan sadržaj njihova  ispunjenja, život bi bio užasno pust i imao izgled kaveza s hrčkovim vrtuljkom. Prečka se podiže svakog dana malo više. Tko trči, treba pretrčati krug više. Penjači se, stoga, penju sve više. Tko daje, treba dati više. Vrijedi i u obrnutom smjeru: tko se odriče, treba pokušati jače. Bez toga zavladat će tjeskoba ponavljanja. Tako smo i mi, na ovom putovanju, unutar našeg malog Svemira postigli i više i manje, u isto vrijeme, ispunjavajući ideale užitka, prijateljstva, znanja i trpljenja.

U idućem putopisu: Sa Anom 5200 km do Irske i prhki francuski kruh s putrom