Iceland hopping ili od Ugljana do Islanda motorom

Dakle, poželite li skočiti do Islanda motorom, prvo se morate provozati Evropom; Nakon toga, u luci Hirthals u Danskoj ukrcati na brod i - nakon tri dana i dvije noći pristat ćete u luci Seydisfjordur.

Slike koje gledate gledao sam i ja u prvim fazama pripreme tog putovanja. Vrijedi li cilj tih pustih kilometara? Island je, istina, već godinama na glasu kao motoristički raj; Prazne ceste, open skies, zavoji, off road, ljubazni domaćini... To su plusevi; Minuse, kad nabrijano pripremaš putovanje, prebacuješ otraga da ih ne vidiš. Zato se neće pojaviti niti na ovom mjestu. Ali sustići će nas, bez brige, tamo gdje smo ih i trebali primiti!

Tamo daleko



Nakon lijepe, ali ni po čemu posebne vožnje kroz Sloveniju, Austriju i istočnu Njemačku, krivudajući kroz alpske doline, prijevoje, ušminkana evropska sela i gradiće, evo nas u Jeni. Hotel je blizu o čemu zorno svjedoči Anino veselje.

Jena

U ovom su gradu, nedaleko od naše hotelske sobe i kreveta u koji sam se upravo uvukao, akademska zvanja stjecali: Leibnitz, Schelling, Fichte, Marx, Zeiss, Schiller, Martin Luther... Disali su isti zrak. Sa stanovitim nemirom navlačim pokrivač... Što će biti ujutro kad se probudim? Hoću li se probuditi s kakvom idejom koja će se reperkutirati na ljudsku vrstu tako da će me pamtiti stoljećima; Ili ću napisati kakvu pjesmu od koje Svijet neće prestajati plakati... Ne dolazi u obzir! Ne odustaješ od samoga sebe tek tako. Danas nema spavanja; Idem na pivo.
 Pregledavajuci ljupke portrete profesora koji su učili Leibnitza, Schillera, Marxa i ostale shvatio sam da nije bilo dovoljno otvoriti prozor i pustiti večernji zrak kojeg su ranije disali velikani da postignem promjenu. Jer, kao i obično, probudio sam se bez ikakve ideje. Realne opasnosti tu nije niti bilo, jer velikani su bili u stanju gledati svoje profesore u oči i raspravljati s njima, a mene, slabića, ubio bi i sam pogled na njih.


Luebeck

Nastavljamo vožnju hanzeatskim putevima.

Živio je ovdje umjetnik kojeg su gradske vlasti u ranim 50tim godinama XX st. zaposlile da restaurira freske teško ostečene za vrijeme bombardiranja RAF-a. Inače, Luebeck je tako reči bio sravnjen sa zemljom. Samo 20 km odavde je plaža u Travemuendeu koju su britanci dobro zapamtili pa su 1943 dosli vratiti im milo za drago. Umjetnik! Njemu je posao restauracije dobro krenuo, ali s vremenom je počeo umirati od dosade. Nedostajalo mu je kreacije; Bio je slikar! Tada je rekonstrukciju zamijenio konstrukcijom i oslikao sve zidove svojim freskama. Prolazilo je vrijeme... Nitko ne primjećuje zamjenu. Kako se slikarska taština osim novcem hrani i pohvalom koja je izostala, ne mogavši više izdržati pritisak kojeg je izazvala indiferencija, jednog se jutra spremio i u prvoj je policijskoj stanici prijavio samog sebe za prevaru. Ni to nije išlo bas glatko, jer mu nitko nije povjerovao, a kunshistoričari su odlučno odmahnuli glavom: Freske su autentične! Dugo je nesretniku trebalo da dokaže da je sa one strane zakona i da zaslužuje kaznu.

Protestantsko dvorište od 1,5 m2. Dođi i slobodno sjedni! Pojam javnog prostora neusporedivo je širi u ovom svijetu, nego kod nas gdje zidovi postaju sve viši. Kuće imaju otvorene prolaze koji povezuju dvorišta i druge kuće sa ulicama i novim dvorištima. Naravno, protestanti nemaju sto skrivati, pa niti prozori nemaju zavjese i slobodno virneš unutra. Može te doćekati samo ljubazni osmijeh.


 Velkomen til Danmark. Gradić Ribe

Ribe, na juznom dijelu Jutlanda, navodno su najstariji grad u Danskoj. Već stotinama godina, uz kratki prekid od 1904. do 1935., nakon zalaska sunca noćni stražar obilazi grad i pjesmom obavještava stanovnike da je grad siguran i da je vrijeme za postelju.

Zamišljene krave

Na putu za Skagen, najsjeverniju točku Danske tj. Jutlanda, poluotoka koji Dansku kopnom povezuje sa Evropom. Da, ostatak Danske je otok. Beskrajna ravnica na kojoj Danske krave nekako mirno i bez ikakve strasti, reklo bi se zamisljeno, pasu travu. Cesta je na duljini od oko 400 km u cijelosti prepustena nama. Automobilizam je preuzeo autopute.
Inače cijelom duljinom puta kroz Dansku biciklisti imaju svoju vlastitu asfaltiranu stazu. I cijela nacija pedalira. Kako i neće kad razborita drzava potiće takav stav. Mi smo, jao, od toga, kako sada stvari stoje, daleko stotinu godina.

Motorom se dalje ne moze. Ovo je najsjevernija tocka Danske gdje se sastaje Sjeverno more preko tjesnaca Skagerak (lijevo) i Baltik preko tjesnaca Kategat (desno).

Brod

Stranci su prijatelji koje jos nismo upoznali. S francuskim "prijateljem" koji se praktički živi na motoru. Kući, negdje kod Ardenske šume, vraća se samo povremeno, kako kaze.

 

U utrobi trajekta, nakon ukrcaja. Originalna trokolica nije tek ekscentričan ispad: U motorističkoj nesreći prije desetak godina izgubio je ruku. Ne odustaje se tek tako!

 Od Seydisfjordura do Husavika

Prvi dojmovi. Island je otok koji za putnika ima punu torbu iznenađenja. Na primjer jučerasnji naš prvi islandski dan. Sunce, ugodnih 13 stupnjeva. Vožnja kroz pejzaže Mordora, Mjeseca, vjetrom ispranih Paških stijena obojanih u crno...

Zaustavljamo se na benzinskoj pumpi koja ovdje ispunjava i društvenu svrhu. Pijuckamo i sunčamo se. Odlazim unutra platiti račun. Vani me dočekuje drugo godišnje doba. Ledeni vjetar nosi sitnu kišu koja ne pada, nego nas rafalima buši. Magla ili oblak ugasio je svjetlo niskog žutog sunca i naše putovanje je odjednom postalo novembarski tjeskobno. Iceland. (Is ice nice?).

Husavik! Ribarski gradić nekad poznat po izlovu kitova. Danas se lovi bakalar i koješta drugo. Hrana je ovdje upravo senzacionalno dobra. Škampi i jastozi slatki su i skupi kao i jadranski, a ribu pripremaju kao i portugalci na stotinu načina, ali zato baš nikad i nigdje na gradele! Obratite pozornost na brodove, zapravo brodiće u marini. Veličinom i dizajnom kao da su snimljeni u kakvoj jadranskoj lučici za tmurna vremena. To naravno iznenađuje, jer ja bih očekivao nešto posve različito oblikom i težinom s obzirom na česte i opasne oluje Sjevernog Atlantika. Ne kaže se se bez razloga da postoje na svijetu dva oceana i Sjeverni Atlantik. Ali možda mi i nismo pomorska nacija istog kalibra kao žitelji Sjevernog Atlantika. Napokon, Jadran i nije nego zaljev unutar jednog malenog mora... Maleni zaljev, maleno more, sitne duše - kojima je prekid plovidbenih linija zbog bure ili juga normalna stvar.

Idemo dalje. Držaćemo se sjeverne i sjeverozapadne strane otoka, jer Island, iako prividno mali ima površinu dvije Hrvatske. A s time se nije za šaliti, kako bi ozbiljnog lica, uzviknuli vrući rodoljubi. Tu živi samo 350.000 islandjana. BBC je zabiljezio sljedeće rekorde: Island je zemlja u kojoj su 10% stanovništva objavljeni autori; U kojoj ima najviše muzicara na 100 stanovnika, najmanje ubojstava, najviše dobitnika Nobelove nagrade (jedan je no, ipak!) To je ujedno i zemlja gdje se popije najviše Coca Cole.
Izmedju 2003. i 2007. vrijednost dionica na burzi narasla je 9. puta. Sve se srusilo godinu dana kasnije kad je financijska kriza pogodila ovu ekonomiju. Islandska kruna devalvirala je 2/3, nekretnine su izgubile svaku vrijednost, a sadržaj pojma bogatstvo počeo dobivati nove elemente. Tada je Heiďa Kristin Helgadottir, glavni tajnik Stranke umjetnika, koja je tada osvojila izbore za gradonačelnika, rekao: "Umjetnici su uvijek bogati čak i kad nemaju novaca. Njih pogoni neko drugo gorivo. Ne bi li trebali nesto naučiti iz toga?"
 

Nošeni južnim vjetrom - jugom putujemo u Westfjord. Taj vjetar ni po čemu ne podsjeća na naše jugo, jer nas bijesno šiba tako da ravnotežu održavamo uz velike muke. Temperatura je +5. Povremeno se iz kakva oblaka istovari na nas pljusak. Rječju - raj zamišljen očima vikinga. Jer, priroda je nestvarno lijepa. Na kratkom videu dobro se vidi kako se motor, koji smo zaustavili da opalimo fotku, ljulja (Motor sa Anom, samnom i prtljagom ima samo nešto manje od 500 kg!). Ana je prava kompa; Ne grinta, ne cvili, stoički podnosi darove Thora. Malo koji bi komad to prihvatio tek tako.
Ovdje u Westfjords, zemlji Trolova, sve je moguće. Ispod duge (fotka) prošli smo, za svaki slucaj, nekoliko puta.





 Isafjordur

Jedan od nevelikog broja gradića naraslih na ovoj klimatski i zemljopisno najsurovijoj strani otoka. Lavine koje zimi ponekad kliznu s litica u stanju su zatrpati cijeli grad u trenu. To je ujedno i najudaljenija točka ovog putovanja. Od sutra svakim smo kilometrom blize.
Odlučili smo zaviriti i pomirisati Reykjavik. Bilo bi malo bez veze zaobići prijestolnicu kad smo vec ovdje.
Temperature ce sutra biti iste, ali bit ce vise sunca i samo 43% mogucnosti za kisu. To ce putovanje kroz neponovljive pejzaze Westfjordsa uciniti malo humanijim.

Zašto putujemo?

Što nas navodi na putovanja? Što se nadamo dobiti poduzimajući putovanje? Je li to novo iskustvo koje želimo neposredno proživiti? Putujemo li u potrazi za srećom? Je li putovanje bijeg od dosadne rutine koja obilježava naše živote? Potreba za promjenom? Vratiš li se u subotu s putovanja, jesu li tada nedjelja i ponedjeljak okupani srećom? Jesu li nas  promjena ili sreća dodirnuli tamo gdje smo bili? Jesmo li obogaćeni novim iskustvom? Zašto onda ponovno idemo na putovanje?
Alain de Botton, engleski filozof lucidno je razmišljao o ovim pitanjima i ispričao priču o ekscentričnom francuskom plemiću koji nije podnosio ljude, nego je usamljeno živio na imanju u provinciji (The Art Of Travel). Jednog dana, čitajući bedeker o Londonu, odlučio je posjetiti taj grad. Nadahnut opisima parkova, muzeja, koncertnih i kazališnih prilika, neograničenim mogućnostima elegantnog shoppinga, Tiffany's of London..., zakazao je kočiju i započeo s pakiranjem. "Vaša kočija čeka, Sir", javlja butler. Sluga je ponio prtljagu, a plemić je krenuo žustro, sve preskačući stepenice da bi na izlazu već koračao polako i zamišljeno. Do kočije nije niti stigao, viknuo je slugi da otpusti prijevoz i vrati prtljagu u kuću. Putem do kočije pomislio je, naime, da će u Londonu možda biti kiše; Brod do Dovera možda će posrtati po nemirnom moru i putovanje neće biti ugodno; Kazališna predstava možda bude dosadna, a muzeji pretrpani i zagušljivi; Konobar u restoranu možda će biti pretjerano servilan i nedovoljno kreativan... Sjetio se, potom, da je upravo uživao čitajući bedeker, te je zaključio da je neizvjesnost nagrade koja će mu za poduzeto putovanje u Londonu možda biti dana preveliki teret.
Leži li, dakle, sreća u Torremolinosu, Vodicama, u Opatiji ili na Islandu? Ili je to samo ljudska tlapnja ništa različita od one koja će putnika odvesti u Lourdes, Fatimu, Međugorje ili u Mariju Bistricu. Putovanje vrijedi samo ako se možeš uživiti u postupak - u proces putovanja. Ako zanemariš putovanje i očekuješ od cilja putovanja da te ispuni srećom, zadovoljstvom ili promjenom, uzalud se tome nadaš, jer to tamo nećeš naći. O takvom konceptualnom promašaju zorno govore beživotna lica turista u  ljetovalištima ili prigodom povratka na kruzer nakon, primjerice, razgledavanja Dubrovnika. Putovanja su nesumnjivo važan sadržaj ljudskog života: Od putovanja koje su poduzeli naši afrički preci na sjever i na zapad, do osvajačkih, hodočasničkih i turističkih putovanja. I svako ide za promjenom. Jedino nesvjesni naš spermij putovanje poduzima ispunjavajući tek svoju genetsku ulogu.  Kako je evolucija slijepa, to se  spermij, noseći svoje kromosome,  niti ičemu nada, niti se ičemu raduje. Njegovi domaćini, naprotiv, od svakog putovanja, a naročito od onog kojim ga šalju na put, rade ogromnu, često posve pogrešno strukturiranu priču.
Tako u ovom našem motorističkom putovanju, gdje su oba putnika dobro termički i zvučno izolirana kako od atmosfere, tako i jedan od drugoga, lišeni mogućnosti da brbljanjem krate vrijeme, zapadaju u introspektivna stanja, kako pejzaži promiću pored njih...
Putovanje samo uzrokuje promjenu; Cilj je tek jedna od točaka tog putovanja; I zato velika putovanja uzrokuju velike promjene i ideje koje se rađaju to su veće! Zar se to već ne vidi?

Ice is not nice

Ove dvije fotke koliko god su fora, nose opasnu poruku: Ledenjaci su se spustili već stravično nisko i otapaju se prebrzo.

 Nakon Reykjavika, koji, iako daleko, pa je po tome recimo posebniji od onih bližih, nije, u biti, ništa drugo nego naprosto samo još jedan grad sa svime što se tamo može naći.  Prespavali smo u  šarmantnom stanu (Airb&b), jeli izvrsno u navodno najboljem restoranu u gradu (Tripadvisor), prošetali lukom, prošli Nacionalnim muzejem, koncertna dvorana, pješačka zona, slikali se kod The Sun Voyagera i - idemo dalje. Izvrsno se jede u posvuda na otoku i, krenuli smo na istok sve skračujući razdaljinu do luke gdje nas čeka brod. Turizam motociklističkog tipa na Islandu naglo prestaje u posljednjem tjednu kolovoza. Na otoku gdje šume gotovo da i nema, nemožeš, stoga, niti potražiti hlada pod stablom jer a) stabala nema i b) hlada ti neće trebati niti u najvručijem ljetu. Ali zauzvrat, jednog jutra kasnog kolovoza možda će ti, ujutro, kad kroz prozor pogledaš svoj motor, oči ugristi bolna bjelina tek napadalog snijega. Snijeg i led neprijatelji su motociklizma i zato žurimo dalje na istok, nastojeći biti brži od vremenskih promjena koje su već najavljene. Sunca do ukrcaja na brod više vidjeti nećemo. Prat će nas kiša, u planinama će sniježiti.

Žurimo više nego ranije. Vrijeme je uistinu gadno! Neprimjetno, kako jača bol promrzlih ruku, jer ledena kiša prolazi i kroz navodno nepromočive rukavice, a  grijane ručke slabašno olakšavaju život dlanovima zaključanih oko njih, to ispod zamagljenog vizira kacige samo vrebam na zagrijana skloništa, birtije, koje se povremeno ukažu. Tamo ubacujemo u sebe vruće riblje juhe koje brzinski otapaju našu zaleđenu nutrinu. Na slici jedan od takvih zaklona, istovremeno i muzej čarobnjaštva!

Ovaj prizor zaskužuje dvije tri riječi. Na ovom je mjestu jedna od erupcija obližnjeg vulkana 890 godine pomela jednu farmu i sve, tada još rane, doseljenike poubijala. Žitelji susjedne farme su preživjeli. Od tada do danas, dakle 1300 godina, svaki putnik prolaznik stavlja svoj kamen na hrpu za uspomenu na stradalu obitelj i za svoju sreću. Taj su običaj započeli sućutni susjedi.
Međutim, kako se broj putnika poćeo povečavati, a broj se modernih putnika - turista ustostručio, tada je uskočila država, pa svako toliko istovari kamion vulkanskog kamenja, jer je kamenja počelo nedostajati. I mi smo, naravno, položili naše.

Jučerašnjih četiristotinjak kilometara, ne računajući fantastične juhe koje smo putem pili, prošlo je u grču hladnoće, tako da nam nije niti palo na pamet išta fotografirati. Smrznuti prsti ionako ne bi mogli pogoditi okidače na kameri. Siva i tmurna vožnja u islandskom molu napokon je zavrsila u pregrijanom hotelu nekog lokalnog ugostiteljskog lanca.
Tada nismo znali da će naša navodno paklena vožnja od prethodnog dana biti "šetnja kroz park" u usporedbi sa onim što nas je čekalo idući dan. Za pukih 200 kilometara trebalo nam je punih šest sati. Kad smo se u nekoj usputnoj birtiji požalili na ledeni buru koja nas je bacakala po cesti, konobarica nam kaže da se zimi tom cestom ne može proći, jer vjetar puše tako jako da cestom kotrlja stijene...

Napokon opet u  suhoj utrobi broda! Tri dana i tri noći u toploj kabini prije nego pojurimo autocestama doma.