Kad se apostol Pavle, vjerojatno nakon što se kao i svaki drugi turist prošetao Akropolom, popeo na susjedni brežuljak Areopagus da bi Atenjanima objasnio zablude politeizma i približio im vjerovanje u Jednoga boga, Oca svemogućeg, hramovi na Akropoli bili su tada još u punom sjaju, a grad u podnožju oba brežuljka bio je u dubokoj sjeni monumentalnog Partenona i antičkog sklada koji se širio s visine.
Da je apostol Pavle tada, nakon što se uspentrao na Areopagus, vidio ispred sebe ovaj prizor nepregledne betonirane strukture bez jedne jedincate zelene grančice koja bi pakao ljetne jare malo rashladila i učinila život Atenjana humanijim, možda bi njegov govor skrenuo na teme osmišljavanja javnog prostora i urbanizma. Jer, ima li išta lijepoga u tom sivkastom reljefu koji se razlio koliko god pogled dopire; Ima li išta lijepoga u oćerupanim spomenicima na susjednom brežuljku? Tko može poželjeti ovdje živjeti, ako nije potjeran nuždom?
Edi Rama:
Edi Rama je slikar. Štoviše, bio je profesor slikarstva u srednjoj školi kad je 2000. godine postao gradonačelnik Tirane. Tada je prošlo tek deset godina od pada paranoidnog komunističkog režima i postkomunistički agresivni konzumerizam bio je u Albaniji u punom zamahu. Tirana danas, osobito njena predgrađa izgledaju baš onako kako taj grad zamišlja netko tko u njemu nikada nije bio. Loše vijesti oduvijek su putovale brže i stizale dalje. Jutro u dvorištu hipermodernog hotela u centru grada još uvijek započinje u pet sati ujutro urlikom pijetla.
Dvijetisućite godine Tirana je bila grad u kojem, kako kaže Rama, žive oni koji moraju. U Tirani nije bilo niti jednog stanovnika koji je tamo želio živjeti i jer je to bilo pitanje izbora. Slikar Rama odlučio je tada promijeniti svoj grad onim što zna najbolje: Bojama! Bezlične, sive fasade, koje je komunistički režim namjerno držao u tom tonu da bi se bilo kakva različitost ili individualnost obeshrabrila, počeo je bojati. I o tome je u svojstvu govornika "Teda" održao fantastično predavanje:
U moru osrednjosti, potkupljivosti, odustajanju od ikakvih principa ili još gore u svijetu u kojemu više principa niti ima, čovjek sa idejom i kantom boje daje nadu onima koji su je odavno izgubili i gradi ljudsku sreću. U takvom svijetu, razmišljamo vrludajući ostacima antičke Agore i vjerojatnog mjesta gdje je u svojoj čeliji ispio svoj otrov, Sokratova smrt gubi svojstvo uzaludnosti, a snovi Platona, njegova učenika, da državu trebaju voditi filozofi, jer oni razmišljaju o ljudskoj sreći, a političari samo o svojim dobicima, ipak imaju šansu. Danas je Edi Rama premijer Albanije. Njegovih 11 godina na čelu Tirane bit će dugo pamćeno!
Harmonija antičkog doba već odavno ne stanuje u Ateni. Danas se ovdje na fasadama išaranim grafitima, na ulicama i trotoarima koji jedva da su pometeni, kroz živote tisuća doseljenika, imigranata, koji danonoćno, neprekidno, lutaju ulicama tražeći bilo kakav posao ili pak sjede u grupama ispred malih trgovina mobitela i sapuna ili ispred svojih minijaturnih tezgi s paradajzima i paprikama, i kroz stotine tisuća mladih, nabrijanih i nezaposlenih Grka, odvija bitka između Reda i Nereda.
Redu, na koji smo navikli, ne piše se dobro, to je jasno kao dan, kao što je jasno i da će ta rijeka očajnika koja je napustila svoja polja i gradove na Istoku zapljusnuti i naše obale. Je li Red, kroz stoljeća koja su prohujala polako gubio trku sa svojim antonimom? Od Fidijinog hrama Ljepote i Sklada, do današnjih grafita - je li onda Nered istinito ljudsko stanje, a Red tek povijesni ispad?
Kako Nered već stoljećima dobija bitke, oko artefakata Reda zidaju se dobro čuvane tvrđave, koje zasada, Nered drže izvan svojih zidova. Na gornjoj je slici mala, ali čvrsta i neobično sexi tvrđavica iz Sv. Vida kraj Metkovića koja čuva ostatke Narone, a donja je ultra moderni Muzej Akropole, obje podignute, kako čuvari Reda kažu: In situ.
Izvan tvrđava, na gradskoj tržnici, Red i Nered ne sudaraju se. Svijet promatran očima tržnice u bitnome je nepromijenjen od Periklovog doba.
In memoriam
Ovaj prilog posvečujem profesoru Janku Paraviću, književnom i simultanom prevoditelju i ljubitelju jazza koji nas je iznenada napustio u kolovozu ove godine. Iako je u svojstvu službenog prevoditelja svih hrvatskih predsjednika ćuo mnoge razgovore, naravno i one koji su vođeni u delikatna vremena, nikada nije niti jedne riječi ponovio, iako su ga mnogi žedni skandala opsjedali prijedlozima. Bio je u gospodin u doslovnom smislu te riječi! Ovog vrućeg ljeta entuzijastički je pomogao na prijevodu Španjolskog bloga. Žao mi je što nismo više vremena proveli zajedno.
Od Atene do Crnog mora i dalje
Nakon posljednje priče razvila se živahna diskusija što je jače Red ili Nered, te je li Partenon dokaz reda ili nereda. Nažalost, sudionici su svoje komentare slali mailovima, pa to njihove priloge čini privatnima. neznam zašto se svi suzdržavaju komentirati na samom blogu. Uglavnom, jedna škola smatra da je širenje Nereda, nakon antičke savršenosti i harmonije, očevidno. I kaže: "Postoji jedna teorija kvantne fizike (a i sama kvantna fizika je samo teorija, bliža filozofiji, nego fizici) koja govori o tome kako vrijeme koje protiče, mijenja stvar ne iz kaosa u svijet reda, nego obratno - iz svijeta reda u svijet kaosa. Dokaz tomu je cijela i razbijena čaša. Jednom kad je razbijena, ona se više ne može vratiti u svoje prvobitno stanje reda, što je dokaaz i toga da vrijeme ne može teći unatrag. Iako je protok vremena relativan pojam, jer se i vrijeme zakrivljuje zajedno s prostorom, pa kako bi rekao stari Einstein: prošlost, sadašnjost i budućnost samo je privid."
Naravno, kad se ocjenjuje, s jedne strane Akropola i biseri arhitekture tog doba, a s druge strane svađa koja se u obliku uglavnom ljutitih političkih poruka širi s uništenih fasada, prividno su stvari jasne i dekadencija Reda u Nered je očevidna.
No, ne bi li trebalo razmisliti kako bi se robovi postavili u ovoj diskusiji, koji stav zagovara druga škola. U zlatno, Periklovo doba u Ateni je bilo 5 do 6 robova po svakom domaćinstvu, ukupno njih oko 80.000. Bez njih, niti jedan od spomenika kojima se danas divimo ne bi bio sagrađen. A onda, malo je vjerojatno da bi se oni u ovoj raspravi suglasili s teorijom da je vrijeme u kojemu su bili porobljeni i u kojemu su gradili artefakte antičkog sklada bilo vrijeme reda. Time smo ropstvo transformirali s ekonomske u moralnu činjenicu što grafite sada čini unekoliko manje iritantnima. Ili?
Aleksandrija / Alexandroupoli
Naravno da se gradić zove Aleksandrija po slavnom makedoncu koji je rođen tek nekoliko stotina kilometara odavde u selu Pella. Neodoljiv šarm long distance motorističkog putovanja sastoji se i u tome da ćeš rutu planirati samo u grubo; ideš na istok prema Crnom moru, pa kaako završi... Mnogi nisu spremni prihvatiti neizvjesnot te vrste misleći da je planiranje detalja kostur putovanja koji sprječaava da se program raspadne. Bezbroj puta ta se teorija pokazala posve netočnom. Tako sam i danas, iako sam u grubo vozio od Atene na sjever, pa na istok, bez ikakvih planova za noćenje, jer nikad ne znaš kako će stvar ići, završio, sad već po treći puta u jednom elegaantnom hotelu u Alexandroupoliju u kojemu saam, ispada, već stari gost kojeg su na recepciji srdačno pozdravili i bez ikakvih pregovora dali ogroman popust. Prvi put smo se ovdje zaustavili prije osam godina, umorni i prašnjavi na povratku iz Sirije i Libanona; Drugi puta na povratku iz Irana; I svaki puta sretni da - jedva pokretni i iznemogli od duge vožnje možemo potonuti u postelju meku kao oblak. I tako niti je Svijet nepregledno velik, a niti su mogućnosti beskrajne; kad tad proći ćemo istim putem...
Zora u Alexandroupoliju:
Evo nas na Crnom moru! Varna
Duga, zamorna i ne osobito slikovita vožnja tako reći puteljcima do Varne. Prošli smo kroz Edirnu u Turskoj, minareti koje džamije nadvisuje one Aje Sofije u Istanbulu i nekoliko ćuprija.
U Bugarskoj gradići koji su izrasli na nepreglednim žitnim poljima, izgledaju još uvijek prilično izmučeno, pa iako obasjani suncem prevladava turobno sovjetsko sivilo.
I tako smo, napokon, stigli na Crno more. Varna je najvažnije bugarsko lučko i turističko središte. Ogromnu luku od nepregledno velike pješćane plaže dijeli tek cesta.
Grad je mijenjao gospodare kroz stoljeća kao ćarape: Nakon neuspješne križarske kampanje protiv Turaka u 15. stoljeću zauzimaju je Turci. Onda dolaaze Rusi, pa Englezi i Francuzi, pa ponovno Rusi koji su je darovali Bugarskoj 1878. U II: svjetskom ratu bili su Nijemci. Bila je grad na frontu i ključno mjesto u Krimskom ratu, I. balkanskom ratu i u I. svjetskom ratu. 1944. ponovno ju osvajaju Rusi i daruju Bugarima svoj poredak kojeg održavaju uz pomoć domaćih poltrona sve do pada Berlinskog zida.
Varna ima ogromnu pjašačku zonu i široke trgove. Čini se da je stil urbanističkog planiranja u Bugarskoj ne škrtariti na površini javnih prostora. Plovdiv, primjerice, ima najveću pješačku zonu na svijetu. O čemu se tu radi? Je li to posljedica 50 godišnjeg minimiziranja važnosti privatnog vlasništva, pa su gradovi mogli galantno prepuštati svoje površine na korištenje građanima? ako je to tako, tada i ovdje su se transformirale činjenice iz ekonomskih u moralne. Jer tko bi danas mogao ustvrditi da takva posljedica Sovjetskog režima nije dobra za sve? Osim, jasno, onih kojima je oduzeto!
Uz obalu Crnog mora idemo do Konstance u Rumunjskoj putem kroz ljetovalište Zlatni pijesci, nedaleko Varne. Uz žutu plažu rasuto je stotine hotela, ringišpili, tisuće kioska, kebabi, suvlaki, pizze, ali - ništa se ne dimi: Sezona je gotova, ostali su tek hrabri. U punom zamahu sezone ne čini mi se da je ovo mjesto gdje se možeš odmoriti u miru i tišini.
Slijedeći obalu vozimo kroz sela koja ne inspiriraju ni na šta. Težina je u zraku. Pritišće ju siromaštvo i bezizglednost.
Konstanca
Prije ulaska u grad prolazimo kroz sablasno prazno ljetovalište Mangalia. Sagrađeno je po istoj formuli, ali ovdje su se turisti razbježali već odavno, jer je temperatura dva tri stupnja niža nego u Bugarskoj. Blizu je Rusija.
Ispranost fasada i broj ofucanih kuća, ali bez ijednog grafita, proporcionalna je sa udaljenošću od Berlina prema istoku. Red / Nered? Grad je, međutim, čist. Svako malo u nezgrapnim uniformama eto čistača s alatom. Pitam konobaricu kako se živi u Konstanci? Tako, tako, odgovara, teško je. I dodaje: "Winter is coming!".
Na fotki je kazino u Konstanci kojeg je svečano 1910. godine pustio u pogon prijestolonasljednik Ferdinand. Ta se fantastična građevina uistinu raspada, iako je simbol grada. Među hohštaplerima i plejbojima stekao je odmah ogromnu popularnost. Već 1914. godine u njemu je odsjela ruska kraljevska obitelj. Ni princ Ferdinand, niti Nikola II. Romanov, a ni mnogi ranjenici koji su za vrijeme I. svjetskog rata ovdje prebačeni, kad je kazino "privremeno" pretvoren u vojnu bolnicu, nisu preživjeli. Nije preživio niti kazino, unatoč nekoliko pokušaja!
Dosta mi je Crnog mora. Idem u Karpate.
Cestu je davno sagradio rumunjski kralj, a tijekom II. svj. rata obnovili su je Nijemci. Nakon rata ostala je zapuštena pa su je koristili tek off road vozači. Obnovljena je 2011. Kako je postala popularna među bikerima, to su otvorena mnoga prenočišta, mali hoteli i restorani. Nema baš nikakve opasnosti da se na tom putu ostane gladan. Ipak u ovo ledeno jutro nije izgledala gostoprimljivo.
Kad bi samo imao snagu, kad poželim, poput Diogena, osloboditi se zemaljskih užitaka!Tada mi niti hladnoća ovog gustog oblaka kroz koji plovim ne bi prolazila do kostiju. Bio je već poznat u antičkom svijetu kad ga je obišao Aleksandar Veliki. "Reci", kaže mu, "što želiš da učinim za tebe?". "Idi korak nazad, zaklanjaš mi sunce", odgovorio mu je filozof. I tako, ja slabić, utvrđujem da je neposredno prije prijevoja, na 2114 metara temperatura na ništici. Srećom, sve teče, pa samo stotinjak metara dalje, letim iznad oblaka...
I to bi bilo to! Vožnja do Beograda, iako je trajala satima, bila je rutinska. U Srbiju se prelazi preko brane na Đerdapu nakon čega počinje slikovita vožnja vijugavom cestom koja prati tok Dunava, krivudajući između sela i voćnjaka središnje Srbije.
Za rastanak, poklanjam vam bistu ove ljupke stanovnice Lepenskog vira. I tu su Čuvari sagradili tvrđavicu kako dokaze neolitskog reda ne bi otplavio Dunav - u nered. U međuvremenu je ostarila i danas bi imala 8000 godina.
Da je apostol Pavle tada, nakon što se uspentrao na Areopagus, vidio ispred sebe ovaj prizor nepregledne betonirane strukture bez jedne jedincate zelene grančice koja bi pakao ljetne jare malo rashladila i učinila život Atenjana humanijim, možda bi njegov govor skrenuo na teme osmišljavanja javnog prostora i urbanizma. Jer, ima li išta lijepoga u tom sivkastom reljefu koji se razlio koliko god pogled dopire; Ima li išta lijepoga u oćerupanim spomenicima na susjednom brežuljku? Tko može poželjeti ovdje živjeti, ako nije potjeran nuždom?
Edi Rama:
Edi Rama je slikar. Štoviše, bio je profesor slikarstva u srednjoj školi kad je 2000. godine postao gradonačelnik Tirane. Tada je prošlo tek deset godina od pada paranoidnog komunističkog režima i postkomunistički agresivni konzumerizam bio je u Albaniji u punom zamahu. Tirana danas, osobito njena predgrađa izgledaju baš onako kako taj grad zamišlja netko tko u njemu nikada nije bio. Loše vijesti oduvijek su putovale brže i stizale dalje. Jutro u dvorištu hipermodernog hotela u centru grada još uvijek započinje u pet sati ujutro urlikom pijetla.
U moru osrednjosti, potkupljivosti, odustajanju od ikakvih principa ili još gore u svijetu u kojemu više principa niti ima, čovjek sa idejom i kantom boje daje nadu onima koji su je odavno izgubili i gradi ljudsku sreću. U takvom svijetu, razmišljamo vrludajući ostacima antičke Agore i vjerojatnog mjesta gdje je u svojoj čeliji ispio svoj otrov, Sokratova smrt gubi svojstvo uzaludnosti, a snovi Platona, njegova učenika, da državu trebaju voditi filozofi, jer oni razmišljaju o ljudskoj sreći, a političari samo o svojim dobicima, ipak imaju šansu. Danas je Edi Rama premijer Albanije. Njegovih 11 godina na čelu Tirane bit će dugo pamćeno!
Redu, na koji smo navikli, ne piše se dobro, to je jasno kao dan, kao što je jasno i da će ta rijeka očajnika koja je napustila svoja polja i gradove na Istoku zapljusnuti i naše obale. Je li Red, kroz stoljeća koja su prohujala polako gubio trku sa svojim antonimom? Od Fidijinog hrama Ljepote i Sklada, do današnjih grafita - je li onda Nered istinito ljudsko stanje, a Red tek povijesni ispad?
Kako Nered već stoljećima dobija bitke, oko artefakata Reda zidaju se dobro čuvane tvrđave, koje zasada, Nered drže izvan svojih zidova. Na gornjoj je slici mala, ali čvrsta i neobično sexi tvrđavica iz Sv. Vida kraj Metkovića koja čuva ostatke Narone, a donja je ultra moderni Muzej Akropole, obje podignute, kako čuvari Reda kažu: In situ.
In memoriam
Ovaj prilog posvečujem profesoru Janku Paraviću, književnom i simultanom prevoditelju i ljubitelju jazza koji nas je iznenada napustio u kolovozu ove godine. Iako je u svojstvu službenog prevoditelja svih hrvatskih predsjednika ćuo mnoge razgovore, naravno i one koji su vođeni u delikatna vremena, nikada nije niti jedne riječi ponovio, iako su ga mnogi žedni skandala opsjedali prijedlozima. Bio je u gospodin u doslovnom smislu te riječi! Ovog vrućeg ljeta entuzijastički je pomogao na prijevodu Španjolskog bloga. Žao mi je što nismo više vremena proveli zajedno.
Od Atene do Crnog mora i dalje
Nakon posljednje priče razvila se živahna diskusija što je jače Red ili Nered, te je li Partenon dokaz reda ili nereda. Nažalost, sudionici su svoje komentare slali mailovima, pa to njihove priloge čini privatnima. neznam zašto se svi suzdržavaju komentirati na samom blogu. Uglavnom, jedna škola smatra da je širenje Nereda, nakon antičke savršenosti i harmonije, očevidno. I kaže: "Postoji jedna teorija kvantne fizike (a i sama kvantna fizika je samo teorija, bliža filozofiji, nego fizici) koja govori o tome kako vrijeme koje protiče, mijenja stvar ne iz kaosa u svijet reda, nego obratno - iz svijeta reda u svijet kaosa. Dokaz tomu je cijela i razbijena čaša. Jednom kad je razbijena, ona se više ne može vratiti u svoje prvobitno stanje reda, što je dokaaz i toga da vrijeme ne može teći unatrag. Iako je protok vremena relativan pojam, jer se i vrijeme zakrivljuje zajedno s prostorom, pa kako bi rekao stari Einstein: prošlost, sadašnjost i budućnost samo je privid."
Naravno, kad se ocjenjuje, s jedne strane Akropola i biseri arhitekture tog doba, a s druge strane svađa koja se u obliku uglavnom ljutitih političkih poruka širi s uništenih fasada, prividno su stvari jasne i dekadencija Reda u Nered je očevidna.
No, ne bi li trebalo razmisliti kako bi se robovi postavili u ovoj diskusiji, koji stav zagovara druga škola. U zlatno, Periklovo doba u Ateni je bilo 5 do 6 robova po svakom domaćinstvu, ukupno njih oko 80.000. Bez njih, niti jedan od spomenika kojima se danas divimo ne bi bio sagrađen. A onda, malo je vjerojatno da bi se oni u ovoj raspravi suglasili s teorijom da je vrijeme u kojemu su bili porobljeni i u kojemu su gradili artefakte antičkog sklada bilo vrijeme reda. Time smo ropstvo transformirali s ekonomske u moralnu činjenicu što grafite sada čini unekoliko manje iritantnima. Ili?
Aleksandrija / Alexandroupoli
Naravno da se gradić zove Aleksandrija po slavnom makedoncu koji je rođen tek nekoliko stotina kilometara odavde u selu Pella. Neodoljiv šarm long distance motorističkog putovanja sastoji se i u tome da ćeš rutu planirati samo u grubo; ideš na istok prema Crnom moru, pa kaako završi... Mnogi nisu spremni prihvatiti neizvjesnot te vrste misleći da je planiranje detalja kostur putovanja koji sprječaava da se program raspadne. Bezbroj puta ta se teorija pokazala posve netočnom. Tako sam i danas, iako sam u grubo vozio od Atene na sjever, pa na istok, bez ikakvih planova za noćenje, jer nikad ne znaš kako će stvar ići, završio, sad već po treći puta u jednom elegaantnom hotelu u Alexandroupoliju u kojemu saam, ispada, već stari gost kojeg su na recepciji srdačno pozdravili i bez ikakvih pregovora dali ogroman popust. Prvi put smo se ovdje zaustavili prije osam godina, umorni i prašnjavi na povratku iz Sirije i Libanona; Drugi puta na povratku iz Irana; I svaki puta sretni da - jedva pokretni i iznemogli od duge vožnje možemo potonuti u postelju meku kao oblak. I tako niti je Svijet nepregledno velik, a niti su mogućnosti beskrajne; kad tad proći ćemo istim putem...
Zora u Alexandroupoliju:
Evo nas na Crnom moru! Varna
Duga, zamorna i ne osobito slikovita vožnja tako reći puteljcima do Varne. Prošli smo kroz Edirnu u Turskoj, minareti koje džamije nadvisuje one Aje Sofije u Istanbulu i nekoliko ćuprija.
U Bugarskoj gradići koji su izrasli na nepreglednim žitnim poljima, izgledaju još uvijek prilično izmučeno, pa iako obasjani suncem prevladava turobno sovjetsko sivilo.
I tako smo, napokon, stigli na Crno more. Varna je najvažnije bugarsko lučko i turističko središte. Ogromnu luku od nepregledno velike pješćane plaže dijeli tek cesta.
Varna ima ogromnu pjašačku zonu i široke trgove. Čini se da je stil urbanističkog planiranja u Bugarskoj ne škrtariti na površini javnih prostora. Plovdiv, primjerice, ima najveću pješačku zonu na svijetu. O čemu se tu radi? Je li to posljedica 50 godišnjeg minimiziranja važnosti privatnog vlasništva, pa su gradovi mogli galantno prepuštati svoje površine na korištenje građanima? ako je to tako, tada i ovdje su se transformirale činjenice iz ekonomskih u moralne. Jer tko bi danas mogao ustvrditi da takva posljedica Sovjetskog režima nije dobra za sve? Osim, jasno, onih kojima je oduzeto!
Uz obalu Crnog mora idemo do Konstance u Rumunjskoj putem kroz ljetovalište Zlatni pijesci, nedaleko Varne. Uz žutu plažu rasuto je stotine hotela, ringišpili, tisuće kioska, kebabi, suvlaki, pizze, ali - ništa se ne dimi: Sezona je gotova, ostali su tek hrabri. U punom zamahu sezone ne čini mi se da je ovo mjesto gdje se možeš odmoriti u miru i tišini.
Konstanca
Prije ulaska u grad prolazimo kroz sablasno prazno ljetovalište Mangalia. Sagrađeno je po istoj formuli, ali ovdje su se turisti razbježali već odavno, jer je temperatura dva tri stupnja niža nego u Bugarskoj. Blizu je Rusija.
Na fotki je kazino u Konstanci kojeg je svečano 1910. godine pustio u pogon prijestolonasljednik Ferdinand. Ta se fantastična građevina uistinu raspada, iako je simbol grada. Među hohštaplerima i plejbojima stekao je odmah ogromnu popularnost. Već 1914. godine u njemu je odsjela ruska kraljevska obitelj. Ni princ Ferdinand, niti Nikola II. Romanov, a ni mnogi ranjenici koji su za vrijeme I. svjetskog rata ovdje prebačeni, kad je kazino "privremeno" pretvoren u vojnu bolnicu, nisu preživjeli. Nije preživio niti kazino, unatoč nekoliko pokušaja!
Dosta mi je Crnog mora. Idem u Karpate.
Naime, jedan po jedan planovi ovog motorističkog
putovanja su se adaptirali novim okolnostima: Prvo je trebalo ići za Istanbul,
pa južnom obalom Crnog mora do turske luke Trabzon; Tamo se ukrcati na brod za
Soči u Rusiji. Brod plovi redovito navodno, ali se cime odvezuju kad se napuni
teretom i putnicima. Onda se moj sin Marko umiješao koji kaže: “ ’Ajde sa mnom,
imam posla u Tirani i poslije u Ateni…”. Takav se poziv, dakako, ne propušta, pa imamo sastanak u Sv. Vidu kraj Metkovića na
brudetu od jegulja i žaba. Ne putujemo zajedno, jer on dolazi s druge strane.
Idućeg dana u Draču, u hotelu gdje je smješten Marko nema više mjesta i za mene, sve su
sobe prodane, konferencija. Ok, idem za Tiranu sam, to je samo 40 km. Idućeg
dana Marko je na konferenciji, a ja lutam Tiranom. Onda doznajem da Marko
ostaje još jedan dan, pa mi je dosadno čekati i krećem sam za Atenu. Marko se
pojavljuje idućeg dana, pa smo zajedno još dvije noći, kad njemu počinje drugi
angažman. Tada ja odlazim za Varnu… Na tom putu doznajem da motoristi ne mogu dobiti
tranzitnu vizu za Moldaviju na granici,
jer ju izdaju jedino na aerodromu glavnog grada. U tom slučaju da bi došao do
Odesse, moraš kroz Ukrajinu sve do Kijeva i onda na jug. Tu je i Krim na koji
više iz Ukrajine ne možeš… I tako jedan po jedan planovi su otpadali. Zato idem u Karpate u gradić Sebes gdje započinje
Transalpina, san svakog motoriste. Nisi
motorist ako nisi tijekom karijere odradio prijevoj Stelvio u Dolomitima gdje bezbrojne
serpentine cestu vode na 2700 metara i Transalpinu koja će te popeti na 2100
metara.
Od Sebesa do Beograda
Tmurno jutro. Nebo je stainless steal boje koje prema planinama ima boju katrana. Spakiran i spreman. Čeka me sto i četrdeset kilometara serpentina preko Karpata iz mjesta Sebes u gradić Novaci. I onda, vjerojatno, rutinska vožnja do Beograda. Vjetar koji je fijukao cijelu noć ohladio je Sebes u podnožju planine na 6 stupnjeva. Kako li je tek gore na 2000. metara?Od Sebesa do Beograda
Cestu je davno sagradio rumunjski kralj, a tijekom II. svj. rata obnovili su je Nijemci. Nakon rata ostala je zapuštena pa su je koristili tek off road vozači. Obnovljena je 2011. Kako je postala popularna među bikerima, to su otvorena mnoga prenočišta, mali hoteli i restorani. Nema baš nikakve opasnosti da se na tom putu ostane gladan. Ipak u ovo ledeno jutro nije izgledala gostoprimljivo.
I to bi bilo to! Vožnja do Beograda, iako je trajala satima, bila je rutinska. U Srbiju se prelazi preko brane na Đerdapu nakon čega počinje slikovita vožnja vijugavom cestom koja prati tok Dunava, krivudajući između sela i voćnjaka središnje Srbije.
Super priča i avantura, samo pametno i sretno, I have no bailout money nor the one for hospital bills ( in case you you end up in jail or forgot how to drive on 2 wheels) ����
ReplyDelete