Nešto nas veže i spaja (Španjolska)

"Ne znam kamo idemo, ali jedno sigurno znam - kamo god pošli, zalutat ćemo."
(Praxedes Mateo Segasta, liberal iz 19. st., Španjolska iz "Skitnje do Santiaga", Cees Nooteboom)

Prolog

Naša lokalna diskusija o tome treba li lustracija, tko je gori boljševici ili ustaše, te da li "lijeve" Vlade u Hrvatskoj promiču politiku boljševičke revolucije, a "desne" fašizam, dala nam je ideju i - sjeli smo na motor i odjurili na zapad. Španjolska je možda posljednja država u Evropi, osim Hrvatske, u kojoj rane građanskog rata 1936. do 1939. i sukoba između nacionalista i republikanaca, odnosno desnih i lijevih, odnosno konzervativizma i liberalizma, odnosno fašista i demokrata nisu u potpunosti zacijelile. Zanimljivo je da se Francuska kontekstu podjele na fašiste i demokrate nikada nije spominjala, iako je dvije godine bila podijeljena na Vichyjevu "južnu" Francusku koja je ulagujući se Nijemcima potpisala primirje i na okupirani ostatak zemlje - "sjevernu" Francusku. U dvije godine života Vichyjeva Francuska se sa svojim rasnim zakonima i politikom čvrste ruke ni po čemu nije razlikovala od bilo kojeg drugog fašističkog režima u Evropi tih godina. Uključujući i onaj Nezavisne države Hrvatske. No, o tome se ne priča!

I još jedna ograda: Ova je priča samo u službi jednog motorističkog putovanja; Zahvaljujući njoj to je putovanje dobilo misiju. Ali bez zavaravanja! Građanski rat u Španjolskoj ogromna je tema i tragična epizoda ljudske povijesti koja je odnijela jedan milijun života, a nebrojeno više lišilo životne sreće. Dakle, pišući o ovim događajima dodirnuli smo tek rub drame i možda posve neadekvatnim sredstvom, kroz dokoličarsko putovanje, progovorili o ozbiljnim temama. Manja je, ipak, opasnost da to teme učini manje važnima, nego što će nas učiniti frivolnima.

Barcelona

Fotografija ove pripadnice republikanske milicije na straži, vjerojatno anarhističkog CNT-a, snimljena je ljeti 1936. godine na krovu hotela Colina na Plazi Catalunya u središtu Barcelone. U nestabilnoj španjolskoj političkoj atmosferi od 1931. godine kad je proglašena Druga republika nakon čega je kralj spakirao svoje kofere i napustio zemlju, po prilici svake dvije godine održavani su izbori, na kojima su se, u duboko podijeljenoj zemlji na rojaliste i republikance, desne i lijeve itd., ravnomjerno izmjenjivale vlade. Španjolska tridesetih godina zaostaje za ostatkom Evrope: 95% zemlje u vlasništvu drži nekoliko postotaka vlastelina, kmetovi žive u uvjetima koji su u Engleskoj, primjerice, vladali 200 godina prije. Odnijevši pobjedu na prvim izborima republikanci su obećavali podjelu zemlje bezemljašima, ali tu odluku nikako da provedu. Istodobno, na krilima neobično intenzivnog i fanatičnog antireligijskog pokreta spaljuju se crkve. Kripte se otvaraju i ostaci umrlih izbacuju na ulicu. Kako na drugoj strani ima duboko religioznih bogataša ali i seljaka, kmetova, radnika i građana to uzrokuje još dublju podjelu u zemlji.

Vojska se neuspješno pobunila prvi put već 1932. godine koja je pobuna brzo ugušena. Lijevi, siromašni i nezadovoljni prihvaćaju obećanja anarhističke partije CNT o društvu jednakih.  Ta partija 1933. godine ima jedan milijun članova. Anarhisti, naravno, državi ne vjeruju, pa niti sudjeluju na izborima, ali s tako ogromnim članstvom stalna su prijetnja svakoj vlasti. Te godine izbore osvaja konzervativna stranka! Istodobno u Evropi na vlast dolaze Hitler i Mussolini. Odluka da se na slobodu puste vođe neuspješnog puča dovodi pristaše republikanizma na ulice gradova gdje se zadjevaju nasilni obračuni. Monarhistima se priključuju članovi nove, tek formirane, fašističke stranke. Prve  žrtve koje su izgubile život u obrani ideje bili su rudari u Baskiji. Njih je pobila vojska koju je vlada poslala na intervenciju. Ime generala koji se iskazao u toj akciji Španjolska će pamtiti decenijama: Francisco Franco. I napokon, u proljeće 1936. godine, na novim izborima, tijesnu  pobjedu osvojili su republikanci. Iz zatvora puštaju sve političke osuđenike. U isto vrijeme u Madridu u atentatu je ubijen šef republikanske policije. U odmazdi policija hapsi istaknute konzervativne političare u kojem procesu bude ubijen šef konzervativne opozicije.

Na tajnom sastanku održanom u lipnju u šumi na Tenerifi general Franco, tada zapovjednik Kanarskog korpusa, prihvaća poziv, novog pučiste, generala Emilia Mole koji u Madridu kuje zavjeru protiv Republike. Poučen ranijim neuspjehom ovaj se coup d' etat priprema pažljivije. 18. srpnja 1936. vojska u svim gradovima izlazi iz vojarni i prema uputi glavnih zavjerenika objavljuje ratno stanje. U povijest je ušao tekst naredbe generala Mole: "Mi moramo raširiti strah; Moramo ostaviti dojam nadmoći eliminirajući bez ikakvih obzira sve koji ne misle kao mi..."

"Od Cortesa do Pizarra i Pabla (partizan iz Kome zvono zvoni) nema boljih i nema gorih ljudi na svijetu", kaže Ernest Hemingway riječima Roberta Jordana u Kome zvono zvoni. I tako je počelo doba terora.

EMILIO MOLA:

 Vojska je pučem u prvim mjesecima državnog udara uspjela ovladati tek jednom trećinom Španjolske. Nakon što je vlada podijelila oružje, u ostatku zemlje naoružani radnici, građani i seljaci uspjeli su obraniti svoje gradove. U Barceloni grad je obranjen, a vojska se predala nakon sedmodnevne borbe na trgu Katalonya gdje su se pripadnicima milicija CNT-a priključile i policijske snage. Dok su socijalisti, komunisti i anarhisti, sad naoružani, nakon što su obranili grad, počeli organizirati revoluciju, lokalni političari građanskih stranaka proglasili su neovisnu Kataloniju.

Mi smo se u gradu pojavili 80 godina kasnije, u kasno proljeće. Rambla, centralna "zona piedale" u gradu, špica, prepuna je ležernih turista u koji kamerama hvataju prizore. U dubokom je hladu visokih stabala. Ulični svirači. Akrobati. Iz bezbrojnih terasa i barova pozivi da se zauzme mjesto. U biti neopisiva nervoza, imaš osječaj da si napadnut. Svejedno, pogledom tražim mjesta i adrese o kojima piše George Orwel u "Homage to Catalonya". Obrani demokracije došao se priključiti u prosincu 1936. Ovo su bili prizori koje je zatekao:

 "Na Rambli, širokoj centralnoj arteriji grada, gdje gomile ljudi neprestano ide gore dole, iz zvučnika su orile revolucionarne pjesme čitav dan i duboku u noć. Ali izgled je te gomile bio najčudniji od svega. Činilo se kao da je bogata klasa iščezla. Osim malenog broja žena i stranaca tamo uopće nije bilo "dobro odjevenih" ljudi. Praktički svatko je nosio grubu odjeću radničke klase, ili plave treger hlaće, ili neku od  uniformi milicija.  To je bilo neobično i uzbudljivo. Puno je toga bilo što uopće nisam razumio ili što mi se, na neki način, nije sviđalo, ali odmah sam u tome  prepoznao stanje za koje se vrijedi boriti. Osim toga povjerovao sam u stvari onako kako su se činile i to da je ovo uistinu Radnička država i da je sva buržoazija ili pobjegla ili bila ubijena ili dobrovoljno prebjegla na stranu radnika. Nisam shvaćao da velik broj pripadnika bogate  buržoazije samo drži niski profil i privremeno se pretvaraju kao da su proleteri." (Naš prijevod!)

Katalonija, posebice Barcelona pretvorena je uistinu u Radničku državu. Privatno vlasništvo je ukinuto, zabranjena je prostitucija, zabranjene su napojnice. U novom kodu ponašanja ljudi se oslovljavaju s "druže", svi su "na ti". Kolektivizirani su, kako priča Orwel, čak i sanduci čistaća cipela koji su obojeni u crvene i crne boje anarhista. Najskuplji hotel u gradu pretvoren je u javnu menzu, nezaposlenosti je nestalo. Za sličnu atmosferu na ulicama Madrida Andre Marlaux u "Nadi" navodi: "To je bila noć siromašnih spašenih u taj čas kad su odlukom Vlade otvorene sve zalagaonice iz kojih je bijeda Madrida bez naknade pokupila svoje prnje, satove, posteljinu i odijela i odnijela ih ponovno u predgrađa."
Radnici su spontano u kolektiviziranim tvornicama i obrtima nastavili s proizvodnjom nakon prvotnog višednevnog štrajka. Te prilike Noam Chomski naziva jedinstvenim slučajem samoupravljanja radnika u povijesti čovječanstva.

Ipak, u eksploziji nasilja naoružanih grupa sastavljenih od frustriranih siromaha i likova koji su nekad bili bez ikakva izgleda, mnogi su bogataši izgubili glavu. Spaljene su crkve, ubijeni svečenici. Tijekom revolucije za neke, a građanskog rata za druge, ubijeno je 15. biskupa i šest tisuća svećenika. Oko 250 000 ljudi poginulo je u pozadini, ne na fronti, kao posljedica lijevo-desnih odmazdi.
Gaudijevo remek djelo, moderna katedrala Sagrada familia, pošteđena je velikih razaranja, jer su anarhisti bili pod dojmom njene "umjetničke vrijednosti". Orwell cinično u tome vidi dokaz pomanjkanja ukusa na strani anarhista, jer da je tada bila dobra prilika za "odurnu" građevinu  sravniti sa zemljom.

 Suprotno uobičajenom stereotipu, tridesetih godina u Španjolskoj svega je 20% stanovništva aktivno sudjelovalo u vjerskim obredima i odlazilo u crkvu. Nakon propasti Republike ti su se odnosi za vrijeme Francova režima preokrenuli.
Izmučena nejedinstvom i permanentnim konfliktom između pro-revolucionarnih anarhističkog CNT-a i POUM-a antistaljinističke komunističke partije s jedne strane, te pobornika neovisne Katalonije ERC, katalonskih socijaldemokrata i PSUC katalonske prosovjetske komunističke partije s druge strane, koji je sukob završio 1937. međusobnim sumnjičenima, oružanom borbom, te zabranom POUM-a po nalogu Staljinovih izaslanika, obrana Katalonije i Barcelone postajala je sve slabija da bi u siječnju 1939. godine grad bio predan fašistima gotovo bez borbe. Barcelonu je tada napustila vlada i sto tisuća ljudi koji su krenuli u zbijeg prema Francuskoj.

Iako su žrtve bile nebrojene, Barcelona nema spomenika tom vremenu. Tek gdje gdje, primjerice na crkvi Sv. Filipa, na kojoj još postoje tragovi bombardiranja, postavljena je ploča 70. godina nakon bombardiranja u kojoj se navodi da je na tom mjestu "u bombardiranju od strane frankističke  avijacije ubijeno 42 djece" (gore).

1985. godine, pedeset godina nakon završetka Španjolskog građanskog rata, u Fossar de la Pedrera, nedaleko barcelonskog groblja otvoreno je spomen obilježje na mjestu masovne grobnice 4000 žrtava tzv. Bijelog terora kojeg su počinili sljedbenici frankističkog režima u razdoblju od preuzimanja vlasti 1939. godine, pa vjerojatno do kraja prvih desetak godina vladanja. Nije bilo dobro biti politički protivnik u Francovoj diktaturi. Atmosfera se naglo počela otapati 1975. godine, nakon njegove smrti, ali ne treba zaboraviti da je posljednja egzekucija srednjevjekovnim garotom izvršena u kaznionici u Barceloni 1974. godine.

 Nakon Francove smrti, Katalonija je nastavila sanjati svoj san o samostalnosti. Na prozorima i balkonima zgrada, po cijelom su gradu izviješene katalonske zastave. Ogroman je broj onih s naročito radikalnom porukom: žuto-crveni barjak Katalonije s grbom Kube. Zašto Kube, pitaju se putnici. E, pa zato jer je Kuba bila posljednja Španjolska kolonija. Poruka je jasna. Na glavnom gradskom trgu Plazi Catalunya spomenik je katalonskoj borbi za osamostaljenje u obliku izokrenutog stepeništa. Ako stepenište simbolizira borbu Katalonaca, tada je uspinjanje po takvom stepeništu nedvojbeno teško! Posljednje stuba je nedovršena.

 GIRONA

Jedva stotinjak kilometara istočno od Barcelone nalazi se Girona. To je posljednji grad koji je pao pred nadirućim snagama nacionalista sedam dana nakon Barcelone. Padom Girone završio je Španjolski građanski rat.

Sto tisuća španjolaca, izbjeglica, prešlo je Francusku granicu i završilo u izbjegličkim logorima gdje ih je u stravičnim uvjetima od gladi i bolesti umrlo preko petnaest tisuća. Tisuće su, tada, izabrale rađe vratiti se u domovinu i susresti se sa svojom sudbinom. Malo koji je preživio. Oni koji su preživjeli glad i bolest u logorima, deportirani su iz Francuske u njemačke logore smrti, večinom u Mauthausen. Rijetki su živi dočekali oslobođenje. Ovi događaji nisu obilježeni ničim niti u Gironi. U Gradskom muzeju tek minijaturna izložba fotografija i plakata iz dana revolucionarnog entuzijazma...

...i dana tuge:

U katalonskim sierrama

Vozimo satima vijugavom planinskom cestom. Pašnjaci i crne gorske šume. Lleida s kraljevskom palačom i crkvom napuštenom još od ratova s Francuskom. Za vrijeme građanskog rata nemilosrdno bombardirana njemačkom i talijanskom avijacijom. Samo je u jednom danu u studenom 1937. poginulo tristotine ljudi.

Pedesetak kilometara dalje u Barbastru, malom gradiću u brdima Katalonije, pripadnici milicija Narodnog fronta izvukli su iz samostana i strijeljali pedeset jednog svećenika klaritskog reda. Na crkvi, zaklonjena maslinom, pričvrščena je vandalizirana ploča za uspomenu na taj događaj. Netko je crnom i crvenom bojom, anarhističkim simbolima, zalio tu ploču. Ta činjenica, iako ne i osobito dramatično, nešto hoće reči o koegzistenciji dva pogleda na stvari u današnjoj Španjolskoj. Iako je ploča na crkvi koja je u funkciji i koja je u centru tog malog gradića, nitko se, čini se, niti ne trudi,  ploču počistiti i spomeniku vratiti dostojanstvo. Ta je ploča sa imenima ubijenih klarita i s razlivenom bojom, u biti, dijalog koji se između sljedbenika obe struje vodi, pretpostavljamo kao i kod nas, decenijama. Mi s našim brutalnostima nimalo ne zaostajemo za Španjolcima: Istu sudbinu doživio je i dvadeset jedan franjevac iz samostana u Širokom brijegu, koje je nekolicina partizana u veljači 1945. godine likvidirala lako i nemilosrdno. Ali kod nas, kako vrijeme prolazi, taj dijalog umjesto da postane tiši, on postaje sve glasniji, stvara nepodnošljivu buku, zubi škrguću na obje strane i cijela nacija trabunja o događajima od prije sedamdeset godina kao da su se zbili jučer.

Odmazdu su frankisti proveli samo dvije godine kasnije kad  su poubijali sve republikance, socijaliste i komuniste. 

Skrenuli smo na šumski put, pa uzbrdo, do proplanka, pa dalje kroz polja, sve do ostataka rova u kojem je nekoliko mjeseci proveo George Orwell. Tek izmjenjujući po koji hitac s neprijateljem, uglavnom se dosađivao, sve dok ga snajper nije pogodio u grlo. Nakon izlječenja u bolnici, tajno je sa svojom ženom pobjegao iz Barcelone i tako si, vjerojatno, spasio život. Naime, 1937. Staljin je ucijenio Vladu da izabere: Ili će zabraniti POUM u čijim se hrabrim milicijskim odredima s tisućama drugih borio i Orwell ili može zaboraviti na vojnu pomoć. Zapovjednici te partije pod nadzorom NKVD-a pohapsili su sve vođe, te ih nakon torture pobacali u jame. Orwell je hapšenje za dlaku izbjegao. Šest mjeseci nakon povratka u "idiličnu i pospanu Englesku" napisane su prve kartice "Kataloniji u čast", a zločudno djelovanje Velikog brata sigurno je bila trajna inspiracija za kasnije remek djelo.

"Kad smo stigli gore sa amerikancima, ležali su ispod maslina uz rječicu. Žuta prašina Aragona puhala je preko njih, preko njihovih maskiranih mitraljeza, preko njihovih automatskih puški i njihovih protu-avionskih topova. Puhala je u zasljepljujućim oblacima koje su podigla kopita krda životinja i kotači motorizacije.
Ali u zaklonu rječne obale, ljudi su lješkarili napeti i nacereni, bljeskajući bijelim zubima kroz proreze na žutim naprašenim licima.
Otkako sam ih zadnji put vidio prošlog proljeća, sad su postali vojnici. Romantici su se povukli, kukavice su otišle kući zajedno s teško ranjenima. Niti mrtvi, naravno, nisu ovdje.
Ovi koji su ostali, jaki su sa ozbiljnim izrazom na tamnim licima i koji, nakon sedam mjeseci, znaju svoj posao.
Borili su se s prvim jedinicama vojske nove vlade, zauzeli su snažna uporišta na visovima i grad Quinto, sve to u izvrsno zamišljenoj i izvršenoj akciji i sudjelovali su, zajedno s tri španjolske brigade, u odlučnom napadu na Belchite, nakon što su ga španjolske jedinice opkolile. 
Nakon što su zauzeli Quinto, marširali su 30 kilometara do Belchita. Republikanci su bili šumi izvan grada, a napredovali su indijanskom taktikom koja pješadiji još uvijek najbolje čuva živote. Pokriveni teškom i preciznom artiljerijom, zauzeli su ulaz u grad. Tada su se još tri dana borili od kuće do kuće, od sobe do sobe, krampovima razbijajući zidove, bombama olakšavajući napredovanje kako su izmijenjivali hice s fašistima u povlačenju sa uglova ulica, prozora, krovova i rupa u zidovima. Napokon sastali su se sa španjolskom vojskom koja je napredovala s druge strane i opkolili katedralu u kojoj je 400 ljudi gradske vojarne još uvijek odolijevalo. Ti su se ljudi borili očajnički, hrabro, a fašistički oficir pucao je iz mitraljeza s tornja sve dok granata nije pogodila vrh tornja i zatrpala i njega i mitraljez. I tada, nakon bitke za koju ne možeš sa sigurnošću reči radi li se o histeriji ili o izvanrednoj hrabrosti, vojarna se predala." (U našem prijevodu!).
Tako je o bici za Belchite, na Aragonskom frontu, za američke novine pisao 1937. Ernest Hemingway. Unatoč opisanoj pobjedi, ratna se sreća okrenula i gradić je ponovno zauzet od pobunjenika. U ofenzivi na aragonskoj fronti poginulo je 50 000 ljudi.
Gradić Belchite nikad nije obnovljen. Novi je sagrađen nedaleko starog.

Nastavljamo do katalonskog Teruela koji je grad prelazio iz ruke u ruke nekoliko puta. Nalazi se na granici sa Andaluzijom na 1200 metara iznad mora. Prirodno izvrsna utvrda, zbog stravičnih gubitaka koje su republikanci imali osvajajući ga, utjecao je na promjenu ratne sreće, te su padom Teruela republikanci izgubili inicijativu. Internacionalne brigade koje su sudjelovale u borbama, a koje je organizirala u većini Kominterna, brojale su 45 000 pripadnika iz 50 zemalja. Američka brigada od nekoliko tisuća ljudi nosila je naziv Thomas Jefferson. "Španski borci" iz našeg dijela svijeta dugo su bili ikona Saveza komunista Jugoslavije. George Orwell, međutim, od Engleske komunističke partije nije dobio preporuke za priključiti se Međunarodnim brigadama, pa je na put krenuo uz pomoć Neovisne radničke partije ILP i s malim brojem istomišljenika priključio se, kasnije ozloglašenom, POUM-u.
Kaže G. Orwell: "U Aragonu tih je godina nada zamijenila cinizam i političku apatiju. Jednakost, odsustvo straha od nadređenih i gdje je riječ "drug" imala stvarno značenje drugarstva. Postoje sustavi gdje socijalizam znači državnu ekonomiju planiranja i gdje ljudska grabežljivost ostaje nedirnuta. Postoji i drugi socijalizam gdje je jednakost stvarna snaga." (Moj prijevod!).

Na slici Hemingway nakon zauzimanja Teruela. Sljedeće su Teruel danas.

Andaluzija. Obrađena polja. Pšenica je ovdje već žuta, a ponegdje i pokošena. Maslinici i vinogradi. Nepregledne površine, cijela brda u maslinama ili vinogradima. Bliže smo Marrakechu, nego Bruxellesu, a zeleno se nastavlja i u gradovima zaobilazeći zgrade; Avenije i ulice u drvoredima, parkovi posvuda. Ljubav za zelenim naslijeđena je valjda od pustinjskog naroda koji su bili domaćini Al Andalusije 800 godina.

Granada

 

 „Umrem li,

ostavite balkon otvoren

Dijete naranče jede.

(Vidim sa svog balkona.)

Kosac žito kosi.

(Čujem sa svog balkona.)

Umrem li ostavite balkon otvoren.“


Tako je pisao Gabriel Garcia Lorca koji je u Granadi u kolovozu 1936. pao kao jedna od prvih žrtava. Pobunjenici su brzo preuzeli vlast nad gradom. Lijevi, crveni i koji misle drugačije izvedeni su iz kuća i ubijeni. Po Lorcu koji je, zaboga, bio tek pjesnik i koji se užasno bojao i koji se sklonio u kući istaknutog falangiste, oca njegovog prijatelja kolege umjetnika,  došao je zastupnik u madridskom parlamentu s nekoliko falangista. Noć je, kako se priča, proveo u nekoj kući u predgrađu Granade zajedno s još nekolicinom nesretnika, a ujutro je bio ubijen i bačen u jamu. Nikad mu ostaci nisu pronađeni. I egzekutori su odavno mrtvi. Ništa u ovom gradu nismo pronašli kao uspomenu na tragične događaje. Ipak, gradski park, nosi naziv: „Gabriel Garcia Lorca“. Bit će da je i to dovoljno. No, je li? Miri li zaborav ljude? A jesu li svi zaboravili?


Možda kasnije o tome. Idemo dalje! Malaga, veseli grad na obali Mediterana. Kruzeri u luci. Zgrade su visoke pet, šest katova, zelenilo, pješačka zona. Turizam!

Malaga

Prije osamdest godina prizori su bili drukčiji. Republikanci, radnici i građani uspijeli su grad obraniti 1936. godine, ali u veljači 1937., Malaga se predala. Arthur Koestler, engleski književnik, tada izvještava za britanske novine. Priključio se republikancima i njegovi izvještaji sastavljeni su u tom tonu. Brzo je došao na glas kao „neprijatelj Španjolske“ i kao takav osuđen na smrt. Ostao je u Malagi dva dana nakon što je Malagu napustila republikanska vojska, ali i dio stanovništva. Sto tisuća ljudi dalo se u zbjeg prema Almeriji u tzv. Karavani smrti, jer ih je na tom putu bombardirala avijacija i mornarica.

U svojoj knjizi „Dialogue with death“ Koestler ne daje jasne razloge svoje odluke da ostane. Sklonio se u kući britanskog konzula Sir Petera Mitchella s kojim se bio sprijateljio. Zgadio mu se kukavički bijeg iz Malage, zgadili su mu se dezerteri, prkosno je odlučio ostati i biti pri ruci svojem prijatelju. Ovako je pisao:

 „Osjećam kako mravci straha gmižu mojom kožom (…).
7.2.1937 Malaga se predala. Od jutra na zgradi gradonačelnika izvješena je bijela zastava. Ulicama se vuku posljednji bjegunci; Obitelji koje u zavežljajima nose posteljinu. Kako  to da se uvijek da nosi posteljina? Koja dolazi prva po redu stvari s kojom se izbjeglice nastoje prebaciti u novi život? Sve natovareno na neka jadna kolica, onda lonci pribor za kuhanje; pa krletka s kanarincem... Sve se to vuče ulicama (…)”.

I naravno, po Koestlera i po njegovog prijatelja došli su idućeg dana. Zavezani, na stražnjem sjedištu automobila, ispred zapovjedništva vojske u Malagi, čekaju i šute. Koestler zna da će biti ubijen, a zna to i i Sir Peter koji se za sebe nada da će vojska uvažiti njegov diplomatski status. Ali ništa nije sigurno. Posvuda odjekuju hici egzekucija. Pet tisuća republikanaca pogubljeno je odmah nakon zauzimanja grada. Koestler se ne boji smrti, kaže u knjizi, ali boji se mučenja koje prethodi strijeljanju. I tada njegov prijatelj konzul, u prividnom miru te automobilske kabine, s rukama zavezanim iza leđa i bez ikakvog uvoda ili daljnjih riječi, uputi Koestleru sigurno, a možda i samome sebi ove stihove:

“Pray thou thy days be long before thy death,

And full of ease and kingdom;

seeing in death There is no comfort and none aftergrowth,

Nor shall one thence look up and see day’s dawn

Nor light upon the land whither I go.

Live thou and take thy fill of days and die

When thy day comes; and make not much of death

Lest ere thy day thou reap an evil thing.” 


Žao mi je. Pokušao sam prevesti, ali zvučalo je grozno. Nisam ni kalibar, niti pjesnik. Ali ja sam završio u suzama uživljujući se u situaciju. Nije gotovo, dok nije gotovo; to je bila poruka ohrabrenja, viteška i gospodska Sir Petera svom prijatelju. Konzul je bio odmah pušten, a Arthur Koestler tri je mjeseca čekao torturu i smrt prvo u zatvoru u Malagi, a onda u Sevilli. Spašen je zahvaljujući buci koju je u Engleskoj podigao Sir Peter. I, dodatak. Nema uopće veze s temom, ali o viteštvu je riječ, pa onda... Robert Oates je bio članom zlosretne Scottove ekspedicije na Južni pol 1912. godine kad je, na povratku, na kojem će svih pet članova i Scott kasnije izginuti, misleći da usporava ostale svojom iznemoglošću, izlazeći iz šatora u polarnu ledenu olujnu noć rekao: „I am just going outside and may be some time.“ (Izaći ću i potrajat će.) 

Ronda

U brdima iznad Malage nalazi se Ronda. To je gradić sagrađen na samoj stijeni čije se litice obrušavaju do doline i rječice 100 metara niže. Odred republikanske milicije opkolio je jedinicu Guardie civil na ulazu u grad, koja se, nakon kraćeg puškaranja brzo predala. Zapovjednik odreda milicije, čvrsti seljak iz tog kraja - Pablo, naredio je gardistima da kleknu, a onda je jednog po jednog ubio pucnjem u glavu. Nakon toga otišli su do grada i putem iz kuća izvukli sve imućne ljude za koje su znali da su simpatizeri Nacionalista, zatvorili ih u gradsku vijećnicu i poslali po svečenika da ih ispovijedi. Nakon toga, Pablo je svojim vojnicima naredio da formiraju dvored od gradske vijećnice do provalije na rubu gradskog trga (slike vidi gore!). Pozvao je svečenika i pitao ga je li završio sa ispovijedi. Onda je ušao u prostoriju i pozvao dobrovoljca da izađe i krene kroz špalir. Dobrovoljaca nije bilo. Tada je pokazao na prvoga, i naredio mu da krene trčeći kroz špalir. Udarce batinama, kundacima, rukama i nogama, primio je kako je ušao u dvored; Trčao je do kraja špalira, sve primajući udarce, a kad je krvav, posrčući došao do zadnjeg para, ti su ga primili za ruke i bacili niz liticu. Tada je izišao drugi, prkosno je krenuo kroz špalir, padao i dizao se, a kad je od iznemoglosti ostao ležati, posljednja dvojica odvukla su ga do ruba i bacili u ponor. I tako je bilo sa svima.   Na ovaj je način Hemingway u „Kome zvono zvoni“ opisao masakr u Rondi. Nije posve izvjesno je li Hemingway taj događaj opisao na temelju stvarnih činjenica ili je samo želio biti „istinitiji od života“. I o tome se vode diskusije. No, činjenica je da je petstotinjak građana ovog malog mjesta ubijeno za vrijeme građanskog rata, da postoji litica...

Što će nekoga učini konzervativcem, nacionalistom ili sklonijem nekoj tradicionalnoj ideji, a kako se postaje liberal, sklon novostima itd. Za i protiv LGBT. Za i protiv imigranata. Čvrsta ruka, meka ruka. Prema poznatom istraživanju (John Hibbing, Nebraska University) čini se da se radi o kombinaciji psihološko biološki faktora, ali ne o izboru tj. odluci koja je posljedica razmišljanja. „Konzervativci“ su u formativno vrijeme, u djetinjstvu više bili okruženi „negativnom“ sredinom koja na podražaje reagira oprezno i sa strahom ili ih doživljava kao prijetnju. Zato oni brže reagiraju na prijeteči ili negativan podražaj, tako da ideologija koja se temelji na jakoj militarizaciji, policiji ili anti- imigrantskom raspoloženju počiva na osnovi „biologije prijetnje“. (Takav oblik ponašanja koji podražaj prvenstveno doživljava kao prijetnju bio je evolucijski imperativ za ljude u pleistocenu (prije dva i pol milijuna godina sve do 12 000 godina prije nas! Uistinu jako, jako davno!). Istraživanje nadalje pokazuje da konzervativci imaju jaku odbojnost i netoleranciju prema nejasnom i neodređenom. Nije, međutim, razumljivo zašto konzervativci koji imaju jaki negativan naboj nemaju istodobno neurotičnu osobnost, kojoj su skloniji liberali na primjer. Naprotiv, psihološko istraživanje pokazuje da konzervativci imaju jak stupanj sreće i životnog zadovoljstva. Ovaj paradoks samo je prividan, interpretiraju istraživači, jer negativan i oprezan stav kojim se uspješno nose prema promjenama bolje doprinosi osjećaju sreće, nego neprestana potraga za novim iskustvima. Šta da radimo? Kako da odgajamo djecu da ne postanu fašisti? 

Sevilla

 

 
Još omamljeni vožnjom kroz andaluzijska žitna polja i vrućinom, u glavni grad Andaluzije ušli smo kasno poslijepodne. Kičena arhitektura starih zgrada očevidno se naslanja na maorsku tradiciju. Ako je početak svibnja tako vruć, tada je 17. srpnja 1936. kad je pobunjena vojska izišla iz vojarni i odmah pohapsila sve ključne figure uprave grada, moralo biti pakleno vruće.  Za sedam dana vojska je preuzela kontrolu nad gradom. Tko je god imao ikakve veze s lijevim pokretom, s republikom ili s barikadama bio je strijeljan. Prema nekim izvještajima tri tisuće republikanaca ubijeno je u prvih tjedan dana vojnog prevrata. U knjizi „Blood of Spain“ Ronald Fraser (prema Cees Nooteboom, Skitnje do Santiaga) piše:

„Jednog jutra morali smo napraviti kordon; ljudi su nadirali takvom silinom da streljački vodovi više nisu imali mjesta za izvršavanje javnih smaknuća. Morali smo zadržati masu na udaljenosti od najmanje dvjesto metara i dobili smo stroge naredbe da se pobrinemo da među prisutnima nema djece. Zatvorenike su izvodili iz remize. Među njih dvanaestoro, prvoga dana moje službe, bilo ih je nekoliko iz sela do mojega. Možete si zamisliti kako sam se osjećao! Svi su, uključujući i jednu ženu, odbili da im se vežu oči. Kao i neki drugi, i žena je digla stisnutu šaku i viknula: „Živjela Republika“ kad su odjeknuli pucnji. Ostale dane u tjednu kad sam bio u službi, svakog su jutra strijeljali dvanaestoro ljudi. Među njima su bile još tri žene. Dvije od njih, kad je streljački vod podigao puške, prebacile su suknje preko glave i tako nam se pokazale potpuno gole. Je li to bio izazov, ili je to bio očaj? Ne znam zašto su to učinile: ali zbog takvih prizora ljudi su dolazili gledati. A kad smo se vraćali u grad, ulice su bile potpuno prazne, svi promatrači nestali su u svoje kuće, usvoje krevete. Grad je bio tih...“

I Sevilla je bez spomenika ubijenima. Dugački put do Toleda kratimo fotografirajući polja makova. Koje li simbolike! U odsustvo bilo kakvog artefakta koji bi ubijene spomenuo, a njihove potomke  utješio, kao da ti crveni cvjetovi, koji su posvuda po španjolskim poljima, sad čuvaju uspomenu, osim na pale vojnike 1. svjetskog rata, i na ubijene španjolce.

Toledo

Toledo i njegov Alcazar na zavoju rijeke vidi se već iz daljine kako mu se primičemo s juga. Andre Marlaux priključio se međunarodnoj brigadi, te je, vjerojatno, iz pretpotopnog zrakoplova, kojih je nekoliko Francuska darovala Republici kao pomoć, 1937. vidio Toledo iz zraka i kaže: „Kuće su na zemlji gorjele mirno poput seoskih dimnjaka pod suncem na zalazu.“ (Nada, A.M.) 


Ono što je trebalo biti razmjerno jednostavno i u nekoliko akcijskih dana dovršeno, osvajanje tvrđave Alcatraz pretvorilo se zahvaljujući prkosu i odlučnosti zapovjednika pobunjenog pukovnika Moscarda u dvoipol mjesečnu agoniju. Nakon proglašenja ratnog stanja 21.7.1936., republikanske su trupe, poslane iz Madrida da ugase pobunu, brzo bile u Toledu. Kao što je to već viđeno u svim mjestima do sada, već prema opredjeljenju, nacionalisti su, kad bi preuzeli vlast u mjestu, iz kuća izvodili na strijeljanje ugledne građane, intelektualce, liječnike, odvjetnike i sve za koje je do njih stigao glas da su glasali na proteklim izborima za Popularnu frontu. Čini se da je teror bio službena politika režima u nastajanju. Republikanci nisu bili nimalo obzirniji prema svojim protivnicima, ali su masovna strijeljanja bila uglavnom posljedicom akcija odmetnutih grupa i pomanjkanja discipline u jedinicama koje su pretežno bile sastavljene od milicija različitih političkih stranaka. U Toledu, zahvaljujući jedinicama poslanim iz Madrida, već idućeg dana republikanci imaju kontrolu nad gradom, osim nad tvrđavom u kojoj se nalazila vojna posada. 


Republikanci su telefonom javili pukovniku Moscardu da su uhapsili njegovog šesnaest godišnjeg   sina Luisa i da će on biti ubijen ne preda li Alcazar u roku od deset minuta. Moscardo je tražio da mu daju sina na telefon. „Preporuči svoju dušu Bogu i umri kao rodoljub uzvikujući živio Krist kralj i Živjela Španjolska. Alcazar se neće predati.“, rekao mu je. „To ću i učiniti“, odgovorio mu je Luis nakon čega je bio odmah ubijen. Branitelji Alcazara su izdržali sve do dolaska pojačanja Francovog  Afričkog korpusa, nakon čega su se Republikanci povukli. Toledo više nikada nije promijenio vlast. (Na slici pukovnik u međuvremenu promaknut u generala Moscarda pokazuje Himmleru razmjere razaranja 1940.)

Istražujući događaje, nastojali smo od domaćih ljudi doznati nešto više. Nije nam baš polazilo za rukom, jer nismo imali sreće sresti se s nekim, a i za tu bi misiju bilo potrebno odvojiti malo više vremena. Stjecajem okolnosti susreli smo jednu ženu koja nam je dala telefonski broj čovjeka, arheologa i sezonskog turističkog vodića, unuka gradonačelnika Toleda kojeg su u prvih 24 sata svoje vlasti, prije dolaska republikanaca (idući dan), vojne vlasti u hitnom postupku osudile zbog izdaje na 30 godina zatvora. Nažalost, on se s nama nije mogao sastati, ali uputio mi je mail u kojem kaže: „Spomenika u Toledu nema, jer se fašistički prikaz događaja na sadašnjoj izložbi u Vojnom muzeju u Alcazaru, to ne može smatrati. Na Avenida de los Reyes Catolicos nasuprot Escuela de Artes y Oficios nalazi se spomen ploća republikancima iz Toleda koji su završili u nacističkim logorima. Žao mi je što ne mogu biti od veće koristi.“ (Na slici spomen ploča!)

Osim one vandalizirane ploče na crkvi u Barbarescu, ovo je tek drugi slučaj da netko progovara o prošlim događajima. Ova je ploča postavljena 2014. godine!

Guernica

Iz Toleda preko kastiljanske ravnice, pojurili smo do posljednje „službene“ točke ovog putovanja gradića Guernice u baskijskim brdima. Skladno, lijepo urbanizirano mjesto. Ne baš centralno, ali u gradu se ipak nalazi spomenik poginulima u bombardiranju 26. travnja 1937. godine kad je ubijeno oko 400 stanovnika, a grad razrušen. S Guernicom, kasnije i Barcelonom počeo je novi stil ratovanja bombardiranja nebranjenih gradova, koji ni po čemu ne bi trebali biti ciljem ikakve vojne akcije. Moda je zarazna, jer se taj stil zadržao do današnjih dana.

 Epilog

Što nas, dakle, veže i spaja. Hrvatska i Španjolska, obje su mediteranske zemlje; ljeta su topla, zime sniježne u planinama. Turizam. Vino i maslinovo ulje. Slabi smo i na diktatore: Španjolcima je zavladao Franco od 1939 do 1975. Hrvatima su vladali razni starojugoslavenski režimi, vladao je diktator Ante Pavelić, vladao je jednopartijski Titov režim, a s pojmom parlamentarne demokracije sreli smo se tek prije dvadeset i pet godina po prvi put. Oba su diktatora, kako naš Pavelić, tako i Franco pokopani u Madridu. Grobnica potonjeg puno je raskošnija, ali i vladao je dulje.

Ima međutim jedna ogromna razlika, koja mora biti u vezi s našim slabašnim parlamentarnim iskustvom. Bolne uspomene, odnosno ono što je nekome bila revolucija u Španjolskoj, a drugima borba za oslobođenje od boljševičkog prevrata ili što je nekima u Hrvatskoj bio narodno oslobodilački partizanski rat protiv fašista, a drugima uvertira za uvođenje boljševičke diktature, mogu u odraslom, zrelom i odgovornom društvu biti tretirane na nekoliko načina: Totalnim pročišćenjem i distanciranjem, lijevi od svojih lijevih zabluda, a desni od zabluda na toj strani, kao što se od svoje prošlosti udaljila Njemačka; Politikom pomirenja, crnačke većine i bijelačke manjine, kao što je ohrabrena Nelsonom Mandelom učinila Južnoafrička Republika; Politikom forsiranog zaborava, kao što, čini se, radi Španjolska i naš stil, neprestanog provociranja i konstantnog pothranjivanja starog konflikta: Kroz Bleiburg, Jasenovac, Thompsona, ćirilica, latinica, Trg maršala Tita, lustracija... Kao da cjelokupna dinamika našeg društva počiva na konfliktu i svađi. Imam osjećaj da taj stravičan, vulgarni patriotski kič,  što Thompson u biti predstavlja, danas uživa zaštitu vlasti, jer tog pjevača afirmira predsjednik Vlade i predsjednica Republike, ne zato jer oni uistinu uživaju u njegovoj glazbi, nego zato jer se time dobro vadi mast drugoj strani, kojima je Thompson sa svojim križevima, mačevima i zastavama crvena krpa. 

I zato neprekinuti niz autoritarnih režima kojima su Hrvati bili podvrgnuti, te odsustvo demokratskih institucija i iskustva u demokratskom ponašanju doveli su nas ovdje gdje smo sad. Ne znači to da nemamo nikakvih izgleda, ali danas, kad pseudo lijevi još uvijek sanjaju o prednostima socijalističkog samoupravljanja, a desni o državi nacionalno pročišćenoj i lustriranoj klasno i kad jedni i drugi na pitanje o imigrantima odgovaraju složno: „Ni govora!“, tada između nas i Španjolske postoji jedan ogroman ponor koji će se, vjerojatno, vemenom premostiti. 

Kad su za vrijeme terora, nakon Francuske revolucije, jakobinci giljotinirali stotine aristokrata, istodobno pošteđujući njihovu djecu, trebalo je pet generacija, 200 godina, da se taj zločin zaboravi i da se Francuzi ponovno budu jedinstvena nacija. 

I za kraj, još jedno kontrolno pitanje oko razumijevanja teksta: Kako mislite da bi Hrvatska reagirala na zahtjeve za otcjepljenjem Dalmacije, Istre i Slavonije primjerice. Bi li se o tome vodila pristojna rasprava u parlamentu ili bi podnositeljima zahtjeva bila poslana policija. I uopće što bi se dogodilo? Jer kao što znate, Katalonija se sprema proglasiti svoju neovisnost od Španjolske; Baskija isto! Tu je još i Gibraltar... Meni se učinilo da smo od te zemlje, od španjolaca i njihove kulture udaljeni stotinu godina.