Google je izračunao da je poštujući prometna ograničenja, izbjegavajući autopute i ceste s naplatom za tih okruglih 5000 km potreban 61 sat vožnje. Dvije prazne brojke: 5000/61. I to su digitalne činjenice. Čim tim brojkama dodaš malo boje, blijedi oker sjeverne Amerike, tirkiz oba oceana i plavu neznatno vijugavu crtu koja povezuje gradove, napetost već pomalo raste. Ne radi se ovdje doista ni o kakvom zahtjevnom putovanju; Za tih 5000 km odvojena su puna tri tjedna. Neusporedivo veće udaljenosti prelazili smo u znatno kraćim vremenima. Ali povezati dvije obale tog ogromnog kontinenta i prepustiti se Americi o kojoj smo sanjali u davnini neprestano, to već daje ovom putovanju jedan poseban začin. Ipak i ovo putovanje kao i svaki drugi događaj, baš kao i 5000/60 ili kakav obiteljski foto album, ostat će drugima naprosto jedna prazna i dosadna statistika ne uspijemo li ga pretvoriti u priču.
Let
Isprazno putovanje ogromnim avionom. Ali baš me briga za bilo šta. Ručnik smo ponijeli! Netko je dao recept za umanjivanje efekta jet lega: Prije dolaska u Ameriku potrebno je po mogućnosti prespavati čitav let. Ovaj puta to nije bilo uopće teško jer sam u prethodna dva dana spavao nategnutih 3 sata. I tako sam kad sam prvi puta otvorio oči, ovo je bilo na ekranu ispred mojeg nosa:
Ohoho. Pogledam Anu, još spava... Odmah zatim:
Pet minuta kasnije bili smo na betonu, staklu, vodoskocima zračne luke ali i stpljivog i neobično ljubaznog službenika imigracijskih vlasti: "S motorom ćete u Los Angeles, kažete. Koliko mislite da će trajati to putovanje?A gdje ćete danas odsjesti? Nekoliko je hotela s tim nazivom u Orlandu, na kojoj je adresi? Ne, slobodno uključite mobitel i potražite, nema nikakve žurbe...". Onda smo razgovarali o advokaturi u Hrvatskoj, pa koje su škole završili Marko, Filip i Jakov; Neobično se zanimao za putovanje u Iran, koliko dugo, gradovi, s kime... No, kad sam svojeg novog prijatelja htio slikati za uspomenu, nešto se u njemu slomilo i posve izmijenjenim glasom zaprijetio je konfiskacijom mobitela... Sad je postalo malo jasnije zašto smo u avionu na izlazak čekali oko sat vremena, a potom i idući sat u vijugavoj koloni od oko tisuću ljudi od kojih je svatko stekao svog uniformiranog prijatelja za pročavrljati o općim i posebnim pitanjima života. I to bez ikakve žurbe. U taksi smo sjeli otprilike 2 sata nakon slijetanja...
Orlando do St. Augustine
Kombi kojim nas je trebao prevesti do garaže bio je na dvorištu hotela u zakazano vrijeme. Sunce, vlaga, tropi... Na dvorištu je grupa od petnaestak ljudi u živoj raspravi treba li se idući dan ostati brčkati u kakvu bazenu zbog najavljene tropske oluje sa obiljem kiše ili ignorirati upozorenja i nastaviti prema planu. Prepiru se Škoti i četvorica južnoafrikanaca: "Pa to je samo kiša, najgore što se može dogoditi je da budeš mokar", nervira se Dave Swallinaw. Sjećam se ljetne vožnje po Škotskoj: kiša nije prestajala padati danima, povremeno prekidana naglim provalama sunca dok obasjanu Škotsku ne bi već u idućih 10 minuta opet prekrio gusti oblak nošen divljom olujom.
Mechiel Lombard južnoafrički dvometarski div osjetio je da mu ponestaje argumenata u raspravi o kiši sa iskusnim Škotom, pa je promijenio taktiku: "Znate li vi da kad se zbog kiše podigne voda u močvari, aligatori i divlje svinje izlaze na cestu? Pa ako onda misliš pogoditi aligatora motorom bolje ti je da je to već pregažena mrcina...".
Nekoliko minuta kasnije već smo u garaži gdje se pedesetak uglancanih Harleya priprema za novu vožnju.
I naš je ovdje: Ogroman i težak kao stijena. Pokušavam ga uspraviti i gurnuti natraške u hlad, ali zalijepljeno stoji na mjestu, a ja sam obliven znojem. Prilazi Mechiel i - u sjeni sam.
Papirologija, par krugova pod dvorištu, nešto nabavljene opreme i na cesti smo. Mene su nanišanila dva zvučnika sprijeda, a Anu gađaju dva velika stražnja. Okrećem muziku do daske!
Nedostaju samo Peter Fonda i Dennis Hopper.
Vozimo se istočnom obalom Floride prema sjeveru. Ideja je izbjeći gužvu koja može nastati na putu prema zapadu gdje je krenula većina Eagleridera. Naivna misao jer u tom ogromnom američkom prostranstvu stotinjak motorista tek je kaplja u oceanu. Zauzvrat ostali smo sami...
Iznad nas pelikani, oko nas neki slave Trumpa, a u nama nesputana radost slobode...
St Augustine najstariji je američki grad. Španjolci su se ovdje iskrcali prije 450 godina i osnovali koloniju. Atmosfera u gradiću doista je mediteranska: uličice, kafići, mnogi u šetnji... Tko zna kako bi gradić danas izgledao da useljenici nisu poubijali Seminole, pa da su nam danas domaćini sjeverno američki Indijanci.
St Augustine noću:
St Augustine do Apalachicola
Umjesto najavljene grmljavine i tropske oluje osvanulo je samo tmurno, toplo i vlažno jutro. Dakle, otpao je jedini razlog zbog kojega sam noć prije razbijao glavu kako da provedemo dan u tom gradiću a da ne umremo od dosade. Super, na Harleya i juuuriiiiiš. Na zapad!
Ok muzika je fantastična; od oluje ništa i cestom ne gmižu aligatori. Ali ipak nešto nije kako bi trebalo biti:
Kad bi me danas netko pitao kako se dođe iz hotela u St Augustinu do Apalachicole rekao bih mu: Kreneš odmah desno, na drugom semaforu lijevo i to je to! 500 km kasnije stigao si na odredište. Posve prazna cesta, nepregledna zelena crta šume s jedne i s druge strane, ti ideš, ali kao da stojiš. Prizori se ne mijenjaj. Možda je Zenon imao pravo kad je ustvrdio da je kretanje iluzija (Zenonov paradoks kretanja: Ako se tijelo mora pomaknuti od točke A do točke B, prvo mora doći do srednje točke, one koja je između točaka A i B. Ali prije nego dođe do te točke morat će doći do točke koja se nalazi između te nove točke i točke A. Pa do iduće točke koja je se nalazi između nove i početne točke A itd. Kako je taj pravac beskrajno djeljiv, tada izlazi da kretanja od točke A do B nema, jer se ne mogu proći dijelovi puta.). Ta dilema i mnoge druge padale su mi na pamet za vrijeme te beskrajne vožnje odnosno iluzije da nekamo idemo.
Napokon promjena: Meksički zaljev, ali svejedno nigdje nikoga. Zombi apokalipsa:
Amerika je, čini se, zemlja prizemnica koje su u jednom ogromnom dijelu građene u stilu, materijalima i naporom kako su nas to učila Tri praščića tj. ona dva boema među njima. Privremenost, pokretnost, brzina i efikasnost to su obilježja moderne Amerike. Možda i siromaštvo? Opeka se u tu filozofiju ne uklapa.
Ta nepregledno velika zemlja ima 320 milijuna stanovnika, ali samo desetak gradova koji imaju više od milijun stanovnika. Ostatak nacije rasut je u gradićima i prizemnicama kakve spominjemo. Prema tome ako liberalizam odrasta u gradovima, a konzervativizam stanuje u proviciji, ne bi trebao čuditi uspjeh Donalada Trumpa. I još malo podataka: Piva s napojnicom od oko 20% stoji oko 6$. Prosječna plaća u SAD-u iznosi oko 44.000 $ godišnje, a u Hrvatskoj 14.200 $ (obe u bruto iznosu). Amerikanac za svoju plaću može kupiti 7.300 piva po cijeni od 6$, a prosječni Hrvat 1.200 piva po prosječnoj cijeni od 10,00 kn. Zbog toga, zemlja pivskog blagostanja strogom imigracijskom politikom, pažljivo vrši selekciju kojeg će pivopiju u tom ogromnom pritisku pripustiti svojoj pivskoj sisi.
Danas nastavljamo dalje na zapad. Pensacola, Mobile u Alabami nije još jasno. New Orleans je predaleko, tamo ćemo sutra. A probleme Zenonova paradoksa, razmišljao sam, riješit ćemo tako da ćemo prvo ići pola puta, a onda drugu polovicu.
Apalachicola (Florida) do Mobile (Alabama)
Jučerašnja oluja zbog koje smo strepili od aligatora na cestama svoj je mokri teret iskrcala, srećom, na nekog drugog, a nama je ostavila samo, za Floridu, razmjerno svježe jutro od oko 14 stupnjeva. Nema veze, Harley je veselo poskočio i krenuli smo na zapad. Inače, to njegovo svojstvo "poskakivanja" ne posustaje; Harley neprestano vibrira i podrhtava kako u vožnji tako i na semaforima. Čuo sam da neki traktoristi imaju profesionalno oboljenje od kojega često padaju u nesvjest zbog vibracija stroja na kojima su tijekom života sjedili. Da idem doktoru na vrijeme? Ili da to prihvatim s vedrije strane: Netko u tijelu okrene prekidač i na neko vrijeme otputuješ; Ozbiljnije posljedice nisu zabilježene.
Ulijevanje goriva uređeno je za prekomorske goste domišljato: Prvo, pumpa ti odbija dati goriva, ako prvo ne umetneš karticu; Nakon toga sistematski te poziva da izvadiš umetnutu i pokušaš s drugom; Kad si pokušao sa svim karticama koje imaš (od kojih barem jedna iz mojeg novčanika, prema ugovoru, garantira baš poput ručnika, preživljavanje i kod smaka svijeta!) odlaziš iznerviran robotikom utoliko radosniji i pun nade u kiosk na razgovor s poslužiteljem - čovjekom; Zaboga, pripadamo istoj vrsti, razumijet ćemo se;
Tada on izlazi i - ponavljamo cijelu proceduru, jedna po jedna kartica uključujući i ona za slučaj smaka svijeta; Hm, češkanje... Samo trenutak, odlazak u kiosk, dolazi šef! Tada i šef odlazi, pa se po mene vraća onaj prvi; "Morat ćemo gotovinom!". "Mi" mislim si, ali kooperativno vadim novčanik; Koliko goriva želite kupiti? Naravno, nemam pojma koliko stane u drhtulju... Po njegovom savjetu ostavljam u kiosku 10$, pa će ostatak vratiti, ako bude potrebno. I tu smo naučili da je gorivo u Americi točno pola jeftinije nego kod nas, juuuuuriššš..
Granulo je, napokon, sunce i - evo bikera. Priključili smo se odmah toj maloj četi koja je drsko cijelo vrijeme vozila po preticajnoj traci. Automobili ispred njih sklanjali su se, a bržih od nas nije bilo; Ili to nitko nije htio biti. Ljudi su društvena bića; Osjećaju se puno bolje pripadaju li nekom kolektivitetu: Hell's Angelsima, zboru, partiji, BBB-ima, obitelji; Neintegrirani izazivaju sumnju i prolaze teže; Uz sve rizike istupanja, usporio sam jer su vozili prebrzo, a nama se doista nigdje ne žuri. Bila je fora pola sata osjećati se malo nadmoćnije; Opasnije? Neznam je li to prava riječ, ali uzbudljivo je i to! Inače fenomen susreta bikera koji se mimoilaze zarazno je šarmantan; Dakle, uvijek, ali uvijek gdje god bio bikeri se pozdravljaju: lijeva ruka klizne s guvernala prema dole i - diskretan zamah ruke. Dobar osjećaj i to pruža; Tu i neintegrirani imaju šansu, jer pripadaju istom bratstvu, ali detalji se ne mogu razotkriti jer susret traje svega sekundu. Jedino mjesto na svijetu gdje bikeri ignoriraju to pravilo ponašanja je Republika Slovenija. No, to će biti predmetom jedne posebne analize.
Vozimo se dakle Floridom po rubu Meksičkog zaljeva. More je plitko, kao u Istri ili oko Zadra, tako nekako, ali posve smeđe. Valovi su mali, zapjenjeni i ljutiti, podiže ih jaka bura s hladnim vjetrom. Nadam se da će biti moguće do kraja putovanja držati se sporednih cesta koje te vode kroz gradiće, farme i na mjestima tako reči netaknutu prirodu. Autoputeva u prijestolnici kulture automobilizma naravno da ne nedostaje. Oni su svi tro i četverostazni. Npr. A10 vodi povezuje Floridu i Kaliforniju. Ali upustiti se u to značilo bi ovo slikovo putovanje pretvoriti u vožnju ubitačno nervoznim i dosadnim tunelom.
Lokalni su izbori u nekoj od općina na putu. Stanoviti gosp. Curry natječe se postati gradnačelnikom. Baš kao i podrška Trumpu koju je Ana, naš izvrsni direktor fotografije, slikala jučer, politička agitacija zbiva se u jarcima uz cestu. Zanimljivo je usporediti taj pristup s hrvatskim super agresivnim mega posterima koji zastiru sunce. I kojima su preplavljeni gradovi. Prizori na njima i ovdje i kod nas uglavnom su isti: Jednaka iscerena lica; No ovdje nam se barem cere iz jarka. Hrvatska je takva kakva je i jer smo mi takvi kakvi jesmo.
I evo nas u Alabami.
Verde que te quiero verde! Zeleno, kako žudim za zelenim. Čista i ruralna baš dobra zamjena za smeđi Mediteran. I u Mobile na spavanje. Ulaz u grad čuva ratni brod, pa čovjeku neke druge misli krenu. Ali stanje je u gradu ipak poetično.
Idemo za New Orleans!
Od Mobilea (AL) do New Orleansa (LA)
Iz Mobilea kroz zelenu Alabamu brzo smo ušli u Mississippi. Opet oker, a i siromaštvo je u zraku. Obalni dio poharao je uragan Katarina, tako da su čitava naselja izbrisana. Prolazeći kroz Biloxi, jedan od gradova koje je plimni val potopio, hrvatska zastava na kući uz obalu! Naravno, zaustavljamo se i u mjesnoj marini doznajemo da je u gradu naseljena velika kolonija hrvata još od početka 20 stoljeća, tako da nije nikakvo čudo opaziti hrvatsku zastavu.
U marini nas je dočekao Kenny Barhanovich čili sedamdesetogodišnjak koji svojim motornim brodom vodi turiste na deep sea fishing. Nažalost, idemo dalje, ali najrađe od svega bih se ukrcao na brod i proveo u Meksičkom zaljevu dan, dva nadajući se nekoj pustolovini.
Amerika je zemlja pojednostavljivanja. Prema motu: Necesity is a mother of invention ovako su uređene stvari: Totalna mobilnost nacije i privremenost životnih prilika odredile su da će ukop pokojnika ispuniti svoju svrhu i ako je to učinjeno na općinskoj ili privatnoj livadi, te ako je umjesto spomenika u zemlju položen stručak cvijeća. Ceremonijalnosti na naš način tamo nema mjesta.
Trebate li Božji hram, ništa lakše: Garaža, kontejner, preuređeni sjenik, neograničena maštovitost božjih služenika. Zanimljiva je i brojnost crkava koje udomljuju bezbrojne sekte. Kako li se netko odlučuje na izbor između Cionističke, Pentakostalne, Metodističke, Ujedinjene metodističke crkve, Prve baptističke crkve, Unitarne baptističke crkve, Crkve Krista pobjednika, Luterana. Mnogi iskreno vjeruju i s punim srcem, te nikoga ne mislim uvrijediti, ali razlike mi je uistinu teško dohvatiti; I sve smo ih putem vidjeli:
U tom svijetu jednostavnosti gdje forma ne igra značajnu ulogu, nego je naglašeno bitno, ulice se nazivaju po brojevima: Prva, Druga, Treća itd. Prigovori da je netko zanemaren ili da je nečija važnost precijenjena otpadaju!
U Louisianu ulazimo ispruženih nogu. Voda, voda, voda. Posvuda voda i močvare. Cesta je već 200 km posve prazna. No tu smo rutu, umjesto živčanog autoputa, namjerno izabrali.
U daljini se već strše neboderi New Orleansa. Ulazak u grad ne izgleda obećavajuće. New Orleans je teško pogođen Katarinom o kojoj se još uvijek živo priča, a rane se ližu. Usput, izvanredna TV serije "Treme" odlično dočarava atmosferu umrlog grada u kojega se život polako vraća.
Kao i svugdje predgrađa su zaboravljeni dio grada. Centar grada i otmjeni djelovi obnovljeni su odavna. Garden district njeguje nostalgičnu atmosferu prohujalih vremena. Loša vijest je da si taj hir mogu priuštiti samo milijuneri. Jednu od kuća koja je pripadala bogatašima prije građanskog rata danas ima Sandra Bullock. U drugima su političari, odvjentici, liječnici - uvijek ista skupina.
Zajedno s doživljajima u nas je ušla i gripa. Pitaj boga gdje smo je pokupili. To nije baš najbolja vijest, jer tek smo četvrtinu puta prešli. Ništa, u apoteku po lijekove!
Uuups! Krivi odjel. I što se ovdje zapravo prodaje? Židovski vic: Čovjek spazi u izlogu dućana lijepi stolni sat. Uđe i upita prodavača za cijenu. On mu odgovara da sat nije na prodaju i da se u tom dućanu oni bave obrezivanjem. Razočaran, čovjek prigovori da zbog čega onda stavljaju sat u izlog. Prodavač ga dočeka s protupitanjem: "A što bi po Vašem mišljenju mi trebali staviti u izlog?"
Ono što mi u domovini nazivamo apotekom u Americi ima veličinu Superkonzuma. Bezbrojne police sa svime što ti srce poželi. Raj za hipohondere. Noćna mora za nas: Bez asistencije do aspirina ne možeš doći. Odustao sam od potrage i potražio pomoć kad sam na polici pronašao komplet za plombiranje zubi. Jesu li kod nas zubari precjenjeno zanimanje?
New Orleans i Lousiana su u tijesnoj vezi s hranom. Naravno i muzikom, ali o tome većina sve znade. No, hrana će biti posebna tema, nadam se. A što se muzike tiče, ona kad zapadne sunce svira odasvud. To je tako fantastično da prenijeti to osjećanje nadmašuje moje sposobnosti. Stotine pjevača, svirača, glazbenika svih vrsta po meni bi odmah mogli biti finalisti Voica ili nekog sličnog natjecanja.
I za kraj: Posljednje vijesti koje su doprle do nas s police za magazine na blagajni Pharmacy u Charles streetu nisu dobre za fanove Roberta Retforda:
Sutra gripozni nastavljamo za Texas. Motociklizam nije za slabe!
No samo trenutak, prije rastanka: Jučer navečer slikali smo jedno ulje iz jedne od bezbrojnih galerija u Francuskoj četvrti. Učinilo nam se da bi crvena boja na blogovskoj crnoj podlozi mogla biti dekorativna pa vam je poklanjamo!
Od New Orleans (NOLA) do Livingstona, Texas
Teška noć. Naši ljudi u NOLI pobrinuli su se da svaki dobije po jednu pilulu tajne formule koja jamči zdravlje idućih dana. Košmarna noć u oniričkom stanju. Misli se roje i vrludaju. Veselo se smjenjuju ulični svirači i demoni straha. Jutro se jedva dovuklo, a s prvim svjetlom i moja snaga. Živnuo sam i poskočio od radosti kad sam nakon 50 godina opet vidio nekadašnjeg mojeg junaka Perry Masona, neobično elegantnog odvjetnika. Drugi je stil tada bio u modi: PM bio je gospodin od glave do pete. Tada stil odvjetnika predatora ili sharka nije igrao. Ta su svojstva pripadala ulici. On definitivno ima svoje prste u mojoj odluci da studiram pravo; A i činjenica da nisam prošao prijemni na medicini:
Nakon serije, brzo smo se sredili i skočili na HD. Kako izlazimo iz grada, promiću kraj nas palaće plantažera... NOLA, razvratna, gnjila i upravo neodoljivo zavodljiva!
Opet smo na pustim cestama. Biznis nema vremena za ove motociklističke poslastice jer žuri pokupiti novac. Naša je misija ovdje drugačija.
Dva tri zavoja dalje i 500 kilometara kasnije evo nas u Texasu i na pumpi prvi susret sa osebujnim stavom prema oružju:
Sutra San Antonio i Alamo!
Od Livingstona do San Antonia
U zoru je počelo grmiti. Onda se spustio teški pljusak. Semafor na raskršću preko puta živčano se ljuljao. Pobjegao sam u krevet gdje sam neometan nevremenom nastavio s kašljem. Dugo je trajalo dok oluju vjetar nije otpuhao na istok. Nastavio je tada puhati samo za nas. Ana ima kacigu poluzatvorenu vizirom. Vjetar puše tako snažno da se podvuče pod vizir i mrcvari joj oči koje stalno suze. Onda su i svi oblaci otpuhani u Louisianu, a sunce je osvjetlilo zelenu bezgraničnu teksašku preriju.
Stoka. Tisuće grla, goveda i konja. Ne mogu odvojiti pogleda od ljepote te pastorale; Arhetipski sklad. Zavidim tim debelim kravama: Prvo se mirno i sabrano hrane, a onda se izvale na livadi gdje dugo nepomično leže i razmišljaju.
San Antonio je potpuno iznenađenje. Tko bi se nadao već na rubu pustinje naići na takvo obilje vode koje ima toliko da su rijekom povezali centar grada na duljini od nekoliko kilometara. Na obje obale "lungo mare" i raskošne zgrade. Rio taxi neprestano prevozi putnike.
I tako rječicom do nekadašnje španjolske misije - nikad dovršene crkvice. Misija Alamo je i mjesto povijesne bitke u kojoj se nekoliko tisuća bijesnih Meksikanaca zaustavilo pred vratima tvrđave nudeći primirje, ali da Teksašani polože oružje. Tvrđavu je branilo stotinjak Teksašana. Poziv da preda oružje zapovjednik tvrđave otklonio kao i kralj Leonida Kserksov: "Dođi i uzmi ga sam" i za uspomenu zloglasnom meksikanskom vojskovođi ispalio topovsku granatu.
U toj je bitki ubijen i David Crockett koji je u to vrijeme uživao ugled zastupnika u Predstavničkom domu u nekoliko mandata, ali se došao boriti na strani Teksašana kao dobrovoljac. Njegova smrt i okolnosti opjevane su u nekoliko filmova i napisane su o tome knjige.
Je li on u parlamentu bio melankoličan poput Bože Petrova ili ratoboran poput Nenada Stazića to se kao klinac nisam pitao, sve što me je tada zanimalo bilo je kako biti što sličniji Kingu of the wild frontier. Ili barem kako doći do njegove šubare. I onda početi otuda. Šubaru, groteskno krzneno klupko s rakunovim repom (u mojoj varijanti to je bila neka dlakava prikolica koja je visila straga napravljena valjda od neke sintetike) mama mi je donijela iz Trsta. Nije smetao ni karirani crveni pulover preko šarene crvene košulje, niti prevelike hlače od izlizanog samta (odjeću sam nastavio nositi nakon što su je bratići Dorian i Neven prerasli) niti moje uši koje nikako nisu htjele biti uz glavu; Iz ogledala mene je gledao Davy Crockett!
U to je vrijeme kontrolu nad Bogišićevom ulicom imao Žiger, ulični nasilnik, danas bi se reklo bully kojeg su poltroni od milja zvali Joja. Žigerov je modus operandi bio da te opali čim bi te spazio.
Bogišićevu sam ja uglavnom zaobilazio i time si neznanto produljio put do škole. Naravno, nije Joja čuvao red samo tamo, ponekad bi te dohvatio, ako nisi imao sreće i u Vrbanićevoj. Tog zimskog jutra stavio sam taj karneval na glavu i krenuo nadmoćno u školu. The King Of The Frontier. Martićeva,Tuškanova, Vrbanićeva, škola je već ispred mene... U stvarnost sivog zagrebačkog jutra s prljavim ostatacima smrznutog snijega na trotoaru negdje oko 1967. godine vratio me promukli Žigerov povik: "Kretenu, kaj to imaš na glavi." U dva skoka bio je kod mene i već je vitlao šubarom držeći ju za taj rep. Ja sam dobio vritnjak, a moj čarobni plašt završio je na krovu školskog skladišta ugljena. No, samo još jedno u nisu poniženja, ništa što te ubija. Danas ga povremeno vidim u patroli istim područjem; Teško hoda, vječno nosi neku vrećicu, ali glas mu je dalje stravično hrapav. Taj je lik, da su povijesne okolnosti to htjele, mogao završiti kao Aleksandar Makedonski. Nije imao učitelja Aristotelovog kalibra, ali niti ga je on išta naučio. Sve što je Aleksandar poduzeo suprotno je Aristotelovom učenju: masovni ubojica, širio je granice svoje imperije ognjem i mačem. A to što je povezao kulture udaljenih civilizacija sigurno nije bio cilj njegovih osvajanja. Ni Joja, niti Aleksandar nebi nikada bili dobri anđeli Unicefa. Oni su bili tipovi koji su naprosto uživali u nasilju i dominaciji.
Od San Antonia do Lajitas
Šarmantni San Antonio i fantastični The Emma Hotel napustili smo u sad već uobičajenih 10 sati. Ipak, treba se ispričati i zašto smo tamo neplanirano produljili boravak za još jedan dan. Dakle, kasno poslije podne, dok se još nismo se prestali čuditi raskoši i ekstravagantnom dizajnu našeg doma za jednu noć (jedan Texašanin, biker kojeg smo sreli u New Orleansu uputio nas je ovdje) i što maštoviti arhitekt i novac može napraviti iz bivše pivovare, bolni izraz na licu moje missus prenuo me iz sanjarenja. Zub! Nema veze! Trk po alat u Superkonzum... Anin zgranuti pogled zaustavio me je da provedem ideju do kraja, pa sam konvencionalno zamolio concierga da nam pronađe odmah zubara. Rečeno - učinjeno, dobili smo termin sutradan u podne.
Nažalost, ne mogu nastaviti. Ovom je blogu hrana internet. Nažalost u bespućima Texasa, ovdje u planinama uz Meksičku granicu volumen kbps kojeg mi daju, nije dovoljan. Nastavit ću kad bude moguće.
Sređeno! olakšani za prosječnu hrvatsku plaću ostaje nam cijelo poslije podne u San Antoniu. Idemo na misu u katedralu. Stisnutih zubiju prolazim kraj sarkofaga na ulazu u katedralu gdje leže ostaci junaka Alama Travisa, Bowiea i Davya Crocketta kojeg sam zatajio na prvom iskušenju.
Kako odmićemo na zapad, mijenja se pejzaž: Sočnu travu zelene prerije pomalo mijenja nisko žilavo grmlje. Stabala više nema, ali isprana zelena boja vegetacije još ne uzmiče pred kamenom pustinjom.
Sa obje strane posve prazne ceste kojom vozimo već stotinama kilometara ograde rančeva koje ne prestaju. Neke nas prate preko trideset kilometara kad se pojavi simbol drugog ranča, kapija i opet beskrajne ograde.
U Zemlji smo kolege, suca Roya Beana. Zapravo sve ovdje podsjeća na kaubojske filmove, vesterne počevši od naziva gradova Laredo, kroz koji ne prolazimo, ali bio je putokaz, rijeka Rio Grande, rančeva The Lost Tomahawk, The Wounded Knee, sheriffi su tu dakako, a sad evo i sudnice Judga Beana. Tu gdje se iskustvo miješa s mitskim, tu se i mi držimo drugačije; Već to što ti čizme gaze istu prašinu, iako te ne čini učesnikom događaja pretvara te barem u polusudionika.
Texas je veeeeelik. Već se dva cijela dana vozimo i prelazimo ozbiljnu kilometražu. I sutra čemo, naravno, pa možda tek na kraju sutrašnjeg dana stići u New Mexico. Upozorenja uz cestu na ogromnim crvenim tablama: "Autostopisti mogu biti odbjegli zatvorenici". Pa sad ti stani i povedi nekoga. U baru usput, gdje smo stali da isperemo grlo ovaj prizor:
Oni ne zovu 911 u slučaju neprilike!? Ma daj... Kad, evo dvije sestre:
Pitam ih, u biti nevjerujući, "Are they real?" Mršava ne razumije pitanje i odgovara da kako ja to mislim jesu li stvarni. You don't mess with Texas!
Ostavljamo Kalamity Jane i jurimo da bi za dana stigli u The Big Band državni ranč, a u biti nacionalni park. Kao i dosada pitanje spavanja rješavamo at hoc, od prilike do prilike. Ipak u ovom rijetko naseljenom kraju gdje je između kuće i kuće nekoliko stotina kilometara nonšalancija bi te mogla odvesti u nepriliku. Imamo još 350 km za napraviti, nadam se unutar 4 sata dobre vožnje.
A što se vožnje tiče, ovako stoje stvari: Electra je ogromna teška mrcina već sama po sebi: Ima 450 kg, pa još mi gore i prtljaga došli smo preko 600 kg. Iluzija je i pomisliti da se može kočiti samo s prednjom bremzom. Moraš stisnuti obje, inače od zaustavljanja ništa. U vožnji ravnom cestom, to doista može svatko no, zavoji na Electri, to je već druga priča. Ako nisi zavoj dobro odmjerio, ode Electra i ti i tvoja missus na drugu stranu ceste u sekundi; Uz malo vježbe, inače dosada smo napravili oko 3,800 km i jedva 40 km na autocesti, može se reči je imamo pod kontrolom, iako se i sad ponekad ritne, kao danas naprimjer, i odosmo u zavoj krivo. Udobnost: nakon 500 km vožnje, počinje bol u leđima i u nogama. Naime, iako se čini da djeluje udobno, to je varka! Za razliku od BMW-a GS-a kojeg ćeš zajahati i noge su opružene i počivaju na fusrasteru, ovdje su skvrčene pod 90 stupnjeva kao da sjediš na niskoj stolici - satima. Zbog tog se razloga i malo poguriš u vožnji i eto boli nakon 5 sati vožnje. Toga kod GS-a nema. No, Harley Davidson je kult, a vjerovanje racionalnim argumentima ne možeš napadati. I zato kult ima svoje sljedbenike. Sreli smo na cesti njemačkog bikera isto na Harleyu i pitam ga što misli. On kaže: "Znate, sad im je mašina dobra, jer ju je Porsche sredio prije tri godine... Da, da Porsche je došao i sredio Harleyeve motore 2013, Prije toga to je sve skupa bio jedan drek."
Kroz tu vestern ljepotu i ugodnu temperaturu lako je voziti nekoliko sati. Ipak na zabačenim cestama benzinske pumpe ili pak kakav drugi znak prisutnosti čovjeka rijetke su. Koristimo stoga svaku priliku za napuniti gorivo. Međutim ni ta mjera nije dovoljna, pa nervoza postepeno počinje rasti kako kazaljka mjerača, pada, pa smanjuješ brzinu i neprestano računaš: Ako kompjutor pokazuje da goriva ima za još 90 km vožnje, a tvoj je cilj na 130 km, hoćeš li imati sreće...
(Sjećate li se inspektora Callahana u Dirty Harryju i njegovih razmišljanja o ljudskoj sreći: "I know what you’re thinking: 'Did he fire six shots or only five?' Well, to tell you the truth, in all this excitement, I’ve kinda lost track myself. But being this is a 44 Magnum the most powerful handgun in the world, and would blow your head clean off, you’ve got to ask yourself one question: 'Do I feel lucky?' Well, do you, punk?")
Amerikanci su općenito neobično ljubazni i susretljivi ljudi. Nitko ne propušta priliku, ma gdje se nalazio, sretnu li vam se pogledi, osim ugodnog dana poželiti ti i sigurnu vožnju. Ili barem zaključiti kako je danas predivan dan za vožnju motorom. I svi su takvi i bijeli i obojeni. Kod nas će se međusobni stranci pozdraviti, osim u konvencionalnim prilikama, u planini. Planinari se pozdravljaju jednako sistematično kao i motoristi. U Americi pozdravit će te stranac na cesti, smetlar u San Antoniu na River Walku oslanjajući se na metlu, jučer na posve praznoj cesti gdje barem 100 km nismo vidjeli jednog auta, rukom nam je mahnuo vozač prvog automobila u prolazu. Osmijeh i ljubaznost neprestano. Tu se radi, za razliku od nas koji patimo od strahova raznih vrsta, a osobito od ksenofobije, o odrasloj i zreloj naciji, pa će ti svatko uputiti kompliment, dobre želje ili samo pozdrav bez da ga istodobno razdiru dileme hoće li to značiti da se nekome ulaguje, da je slabiji, da ovaj drugi time postaje jači, je li ovo, pa ono... Duševna bolnica!
(Ubija me ljudi ovaj internet, ne mogu ovako raditi...)
Ova je vožnja stanovito skretanje od generalnog plana; Htjeli smo, naime, skočiti i do Dallasa pogotovo jer nas je dobar prijatelj zamolio, kad smo već u blizini, da se odemo raspitati tko je zapravo ubio Kennedyja. On to prati i ne može se odlučiti između nekoliko teorija. U biti, nama je posve svejedno išli mi nešto sjevernijom rutom na zapad ili ovom kojom sad idemo, ali u baru uz cestu gdje kontrolu ima Kalamity Jane, sreli smo i tri bikera iz Arizone (na BMW-ima!) koji su nas uputili na ranč putem kojim sad idemo, jer da nećemo požaliti. Kako je ovo putovanje dominantno road trip, ubojstvo Kennedyja riješit ćemo drugom prilikom.
Padao je prvi mrak kad smo stigli i - na zadnjim kapima goriva.
Od Lajitas do El Pasa
Danas nas čeka, prema ocjeni bikera iz Arizone, zahtjevnih 200 kilometara zavojite ceste koja ide uz samu Meksičku granicu i, naravno, Rio Grande. To je pretenciozno ime ta rječica dobila od nekog umornog i žednog španjolskog osvajača. Ni po čemu ga ne zaslužuje, malena i plitka veselo krivuda plitkim kanjonom.
S jutarnjim suncem u leđima, bez ijednog automobila na cesti, tek tu i tamo koji motorist kroz par sati već smo bili na cesti za El Paso do kojeg je ostalo još 350 km. Prava sitnica. Te udaljenosti u Zemlji gdje niti tisuću kilometara me predstavlja nešto što bi te trebalo dojmiti, ne znače doista ništa. Sjećam se prije puno godina u divljini Rocky Mountainsa u Kanadi poželili smo, nakon što smo zavezali i nahranili konje, popiti pivo. Ništa lakše, otprilike 100 km vožnje po širokom prašnjavom makadamu i eto ti pive!
Cesta kojom vozimo je ravna crta, prerija sa obe strane, valjda dio nekog ogromnog ranča, jer niti kapiju nisam vidio. Tja, ne može se reči da se neprestano uživa: Već dva sata pejzaž se uopće ne mijenja. Nebeska kapa vidi se od horizonta do horizonta; Plave planine u daljini stoje na mjestu gdje su bile i kad smo krenuli. Gdje koji lešinar gricka strvinu. Jedino uzbuđenje predstavlja opet strah od praznog rezervoara. Računanje... Pa zaboga, bi li trebao kante nositi?
I tako vrijeme klizi... Možda je i Aristotelu bilo dosadno kad je svoj sveznalački um posvetio razmatranjima o vremenu. Pitao se što je vrijeme? Što se time mjeri? Pokret tijela? Bi li vremena bilo da nema ljudi? A bi li bilo vidljivog svijeta da nema ljudi koji ga gledaju. I tako dalje. Nema kraja toj ravnoj crti, pardon, bila je jedna krivina, blaga jedva primjetna... Brzinu smanjujem na 80 km/h. Sve opet isto...
I hopa tj. u verziji usporenog filma, h-o-o-o-o-p-a-a-a-a, evo nas u predgrađu El Pasa. Razvukao se kao tijesto, skladišta. skladišta, prašina, pijesak... Ipak, ovdje su ljudi zaposleni i mogu planirati svoju budućnost. S druge strane Velike rijeke, preko mosta, nalazi se meksički grad Juarez. Geografski odnos je točno kao Slavonski Brod u odnosu na Bosanski Brod. Tamo su prilike teške, malo tko može planirati budućnost. U fenomenalnom meksičkom filmu prikazanom na Zagrebdoxu "The land of cartels" doznajem da je kriminalna statistika za 2015. godinu sljedeća: U toj su godini u El Pasu počinjena 3 ubojstva, a u susjednom Juarezu 13000!
Sutra Deming, New Mexico i mislim prvi indijanski rezervat, pa Arizona i još indijanaca.S Texasom smo završili. Trebala su nam puna tri dana.
Još samo napomena onima koji su se kasnije priključili. Crvena podloga u tekstu znak je da se tu krije link koji će vas odvesti tamo gdje trebate ići. Dovoljno je samo kliknuti preko toga i putovanje će započeti.
Od El Pasa do Silver cityja (New Mexico)
Danas smo malo vrludali po New Mexicu. Prvo smo na istok otišli pogledati Bijeli pijesak New Mexica, posve bijelu pustinju od kao talk finog pijeska koja je nastala unazad svega nekoliko tisuća godina, jer južni vjetrovi koji ovdje pušu očito tek posljednjeg milenija nose mineralne nakupine koje se putem taru o tlo i jedna o drugu, pa postaju sve manje i manje, zdrobljene i... eto bijelog pijeska. Lijepo je to bilo za vidjeti, ali mojem temperamentu potrebno je nešto jače. Ipak Ana je uzdisala!
Onda natrag na jug, pa na zapad. Bili smo kratko vrijeme, da bi stigli u današnji dan ubaciti sve planove, i jedno sat vremena na autoputu Interstate 10 koji povezuje Floridu s Kalifornijom. Mogli smo naravno i tako poduzeti ovo putovanje, ali priče bi tada bile posve drukčije. Prazne ceste u tom beskraju neobičan su doživljaj. Ne pršti se konstantno od veselja što si baš tu gdje jesi, ali nema niti nezadovoljstva.
Što se moralo ovdje dogoditi da netko od doseljenika, bit će neki strogi, jezuitski tip nazove grad Istina Ili Posljedice. To zvući više kao urlik inkvizitora čovjeku podvrgnutom torturi, dakle, prijetnja, nego kao politički plan koji će provesti gradsko vijeće. Sad, kad odgovaraš policajcu na pitanje gdje si rođen, a ti mu, gledajući ga u oči, hladno odgovoriš Istina Ili Posljedice, hoće li ovaj izvući pištolj? Kad sam u kroničnoj borbi s gorivom pitao za najbližu pumpu, cura u trgovini procvrkutala je: "U Posljedicama". Ne znam što bi pomislio da nisam vidio tu tablu i da pojma nemam da se gradić tako zove. Još bi gore bilo da je odgovor bio "U Istini". No grad Roswell je vrlo blizu i to bi trebalo objasniti stvari.
Od Silver cityja do Phoenixa (Arizona)
Kako smo bez ikakvih Posljedica prošli kroz Istinu, zaustavili smo se u Silver cityju, otišli na kaubojsku večeru u Wrangler's Bar, prepavali u skromnom i udobnom Holiday Inn express i idućeg jutra započeli putovanje kroz zemlju Apaša i Hopi indijanaca.
Burnu povijest planine i visoravni Gila na granici New Mexica i Arizone pričaju nam bezbrojni tzv "Historical markers" uz put. Jedinstveni povijesni muzej na otvorenom.
Sudac McComas i njegova žena ubijeni su na tom mjestu, a šestgodišnjeg sina oteli su Apaši u 1883.
Na ovome su, pak, mjestu ubijena dva šerifova pomoćnika kad su u potjeri za Apašima koji su doseljenicima ukrali 45 konja upali u zasjedu. Ovaj je"marker" vidljivo izrešetan mecima. Kako nismo vidjeli niti jednu ploću koja bi nam nešto rekla o stradanjima druge strane, to je vjerojatni odgovor Apaša iz obližnjeg rezervata na povijest koju su pisali pobjednici.
Kako putujemo "Old West Highwayom" kroz škrti polupustinjski predjel pitaš se kako je moguće da to bude razlogom dramatične i tragične povijesti. Ali, pitanje je glupo, jer dominacija, širenje i zauzimanje generalni je program ljudske vrste. Povijesne su okolnosti htjele da pobjednik taj puta bude The White Man. Tek kad su Apaši posve pokoreni i preseljeni u rezervate, brutalna povijest Divljeg zapada dobila je romantičnu formu, pa su se o njoj počele pisati priče, romani i snimati filmovi.
Geronimo ili Onaj-koji-zijeva rođen je u nekom od indijanskih kampova na planini Sila. Postao je simbolom otpora Apaša zahvaljujući brojnim uspješnim akcijama koje je vodio protiv doseljenika i vojske. Tri se puta predavao i tri je puta bježao sa svojom trupom iz rezervata na različitim adresama, ne mogavši prihvatiti ograničenja koja je život u sužanjstvu nametao. Kod posljednje predaje dobio je status POW-a, te je ostatak života proveo obrađujući komadić zemlje koji mu je dan. Umro je početkom 1900 u vojnoj bolnici.
Indijanci danas žive u favelama unutar rezervata. Alkohol i droga kroničan su problem. Prije nego što smo ušli Bypass, kroz kojega nas vodi cesta, dobronamjerno su nas u trgovini, gdje smo se zaustavili popiti kavu, upozorili da se ne zaustavljamo nipošto na početku rezervata, jer da bi ta odluka mogla biti opasna. "Ljudi tamo nestaju dnevno", rekla je prodavačica. Ona tvrdi da su naselja na samom početku rezervata opasna, ali da se kasnije možemo zaustavljati i slikati bez ikakvog straha. Naravno, tko će se kockati sa sudbinom oko stvari koje to ne zaslužuju, pa je direktor fotografije opalio par fotki kako smo prolaazili kroz "opasni" početak rezervata.
Vrata Kulturnog centra koji se nalazi u "bezopasnom" dijelu bila su čvrsto zatvorena, iako je ploćica s radnim vremenom govorila nešto drugo. Zbog rastućih problema kriminaliteta, federalna Vlada donijela je 1988. godine propis kojim se Indijancima dopušta slobodno otvaranja kockarnica na području rezervata. Ideja je bila da se prihod iskoristi za unaprijeđenje životnih prilika "Native Americans" kako se danas Indijanci službeno nazivaju. Otada je otvoren velik broj kockarnica gdje se okreće ogroman novac, ali je projekt istodobno skopčan s brojnim proturječjima kao i uvijek kad je novac u pitanju. Kako nam se nalazila na putu, u jednu smo takvu kockarnicu zavirili:
Putem se još zaustavljamo u gradiću Duncanu gdje su se prilike u odnosu na konac 19. stoljeća kad je utemeljen promijenile samo utoliko što je cesta asfaltirana, uvedena je struja i izgrađena je benzinska pumpa.
Inače stravično jak jugozapadnjak puše cijelo vrijeme današnjeg putovanja. Zbog jačine vjetra za područje Arizone izdano je "crveno upozorenje". Južnoafrički bikeri koji su u gradu Flagstaffu sjeverno od Phoenixa javili su mi da zbog vjetra odustaju od Grand Canyona i da ostaju u hotelu dok se oluja ne stiša. Vjetar nas šmara lijevo i desno, ali HD sa svim tim kilogramima svoje mase čvrsto je zalijepljen za cestu, tako da putujemo bez većih problema. To s BMW-om ne bi bilo moguće! Jedino u rijetkim susretima sa šleperom koji nas mimoilazi vjetar dobije akceleraciju još i mase jurećeg kamiona, pa se tek tada, recimo, opasno zaljuljamo. Ali na toj ravnoj crti nailazeći šleper vidiš miljama unaprijed pa te ne može iznenaditi.
Thats all folks! Sutra, bude li sreće, Grand canyon ali na originalni način. Stay tuned!
Dodatak. SHOOT TO KILL
Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Oružje se ovdje kupuje posve slobodno i bez ikakvih ograničenja. Automatsko, poluautomatsko, što god ti srce poželi. Slastičarna za serijske ubojice. Na dvorištu naših domaćina upozorenje:
Otišli smo u Konzum za oružje i municiju pregledati ponudu;
Ali
prije kupnje isprobat ćemo par jurišnih puški i nešto iz ponude
Smith&Wessona. Moja je balkanska krv, čim se osjetio barut, počela
strujati brže, a nakaza iz Walking deada nije bio dovoljno uvjerljiva
meta. Da barem makar trepće očima...
Nakaza nije imala nikakve šanse. Probušena od glave do pete sa udaljenosti od 20 metara.
Kući smo otišli sretni i umireni kad smo se uvjerili da se ljubav prema oružju njeguje od prvih dana:
Dragi citatelji. Nakon uzbudljivog izleta ostali smo u kvaru na cesti u planinama sj. Arizone nedaleko od gradica Flagstaffa. Jucer je ovdje padao snijeg i jezivo je hladno. Nasli smo bar u kojem se grijemo cekajuci pomoc.
Ali ovu crticu izvan uobicajenog protokola pisem vam zato da vam zahvalim na strpljenju i interesu kojeg ste pokazali za nase price. Naime do danasnjeg dana ova je stranica posjecena 8000 puta. To je brojka koja je neuobicajeno visoka i kojoj se uistinu nisam nadao. Zato - hvala.
Sutra zauzvrat kad se ponovno steknu tehnicke prilike dobit cete jednu misticnu pricu jer je takvo bilo i nase danasnje iskustvo. A ovaj kvar, to je tek je ubod komarca.
DRUGI DODATAK: Majka Zemlja
Svu povijest tog rascjepa kao i sve geografske činjenice lokaliteta koji se naziva Grand Canyon doznat će svatko bude li imao interesa. Niti jedan podatak posredovan Googlom ili kojim drugim izvorom, čak niti onim pokupljenim s popisa Svjetskih čuda ipak neće moći prenijeti iskustvo neposrednog doživljaja. Nažalost, svatko to mora učiniti sam. National Geografic tu nije ni od kakve pomoći. Tu pukotinu čuvao je narod Navajo indijanaca dok ju nisu zauzeli drugi.
Još smo tu, missus još spava, a ja bih najrađe poletio. Ne idemo u potragu za zlatom, ali ipak je neka groznica u zraku. Tko zna nije li i tada bilo još nešto osim pukog prekopavanja crvene zemlje?
Let
Isprazno putovanje ogromnim avionom. Ali baš me briga za bilo šta. Ručnik smo ponijeli! Netko je dao recept za umanjivanje efekta jet lega: Prije dolaska u Ameriku potrebno je po mogućnosti prespavati čitav let. Ovaj puta to nije bilo uopće teško jer sam u prethodna dva dana spavao nategnutih 3 sata. I tako sam kad sam prvi puta otvorio oči, ovo je bilo na ekranu ispred mojeg nosa:
Pet minuta kasnije bili smo na betonu, staklu, vodoskocima zračne luke ali i stpljivog i neobično ljubaznog službenika imigracijskih vlasti: "S motorom ćete u Los Angeles, kažete. Koliko mislite da će trajati to putovanje?A gdje ćete danas odsjesti? Nekoliko je hotela s tim nazivom u Orlandu, na kojoj je adresi? Ne, slobodno uključite mobitel i potražite, nema nikakve žurbe...". Onda smo razgovarali o advokaturi u Hrvatskoj, pa koje su škole završili Marko, Filip i Jakov; Neobično se zanimao za putovanje u Iran, koliko dugo, gradovi, s kime... No, kad sam svojeg novog prijatelja htio slikati za uspomenu, nešto se u njemu slomilo i posve izmijenjenim glasom zaprijetio je konfiskacijom mobitela... Sad je postalo malo jasnije zašto smo u avionu na izlazak čekali oko sat vremena, a potom i idući sat u vijugavoj koloni od oko tisuću ljudi od kojih je svatko stekao svog uniformiranog prijatelja za pročavrljati o općim i posebnim pitanjima života. I to bez ikakve žurbe. U taksi smo sjeli otprilike 2 sata nakon slijetanja...
Orlando do St. Augustine
Kombi kojim nas je trebao prevesti do garaže bio je na dvorištu hotela u zakazano vrijeme. Sunce, vlaga, tropi... Na dvorištu je grupa od petnaestak ljudi u živoj raspravi treba li se idući dan ostati brčkati u kakvu bazenu zbog najavljene tropske oluje sa obiljem kiše ili ignorirati upozorenja i nastaviti prema planu. Prepiru se Škoti i četvorica južnoafrikanaca: "Pa to je samo kiša, najgore što se može dogoditi je da budeš mokar", nervira se Dave Swallinaw. Sjećam se ljetne vožnje po Škotskoj: kiša nije prestajala padati danima, povremeno prekidana naglim provalama sunca dok obasjanu Škotsku ne bi već u idućih 10 minuta opet prekrio gusti oblak nošen divljom olujom.
Mechiel Lombard južnoafrički dvometarski div osjetio je da mu ponestaje argumenata u raspravi o kiši sa iskusnim Škotom, pa je promijenio taktiku: "Znate li vi da kad se zbog kiše podigne voda u močvari, aligatori i divlje svinje izlaze na cestu? Pa ako onda misliš pogoditi aligatora motorom bolje ti je da je to već pregažena mrcina...".
Nekoliko minuta kasnije već smo u garaži gdje se pedesetak uglancanih Harleya priprema za novu vožnju.
Papirologija, par krugova pod dvorištu, nešto nabavljene opreme i na cesti smo. Mene su nanišanila dva zvučnika sprijeda, a Anu gađaju dva velika stražnja. Okrećem muziku do daske!
Nedostaju samo Peter Fonda i Dennis Hopper.
Iznad nas pelikani, oko nas neki slave Trumpa, a u nama nesputana radost slobode...
St Augustine najstariji je američki grad. Španjolci su se ovdje iskrcali prije 450 godina i osnovali koloniju. Atmosfera u gradiću doista je mediteranska: uličice, kafići, mnogi u šetnji... Tko zna kako bi gradić danas izgledao da useljenici nisu poubijali Seminole, pa da su nam danas domaćini sjeverno američki Indijanci.
St Augustine noću:
St Augustine do Apalachicola
Ok muzika je fantastična; od oluje ništa i cestom ne gmižu aligatori. Ali ipak nešto nije kako bi trebalo biti:
Napokon promjena: Meksički zaljev, ali svejedno nigdje nikoga. Zombi apokalipsa:
Danas nastavljamo dalje na zapad. Pensacola, Mobile u Alabami nije još jasno. New Orleans je predaleko, tamo ćemo sutra. A probleme Zenonova paradoksa, razmišljao sam, riješit ćemo tako da ćemo prvo ići pola puta, a onda drugu polovicu.
Apalachicola (Florida) do Mobile (Alabama)
Vozimo se dakle Floridom po rubu Meksičkog zaljeva. More je plitko, kao u Istri ili oko Zadra, tako nekako, ali posve smeđe. Valovi su mali, zapjenjeni i ljutiti, podiže ih jaka bura s hladnim vjetrom. Nadam se da će biti moguće do kraja putovanja držati se sporednih cesta koje te vode kroz gradiće, farme i na mjestima tako reči netaknutu prirodu. Autoputeva u prijestolnici kulture automobilizma naravno da ne nedostaje. Oni su svi tro i četverostazni. Npr. A10 vodi povezuje Floridu i Kaliforniju. Ali upustiti se u to značilo bi ovo slikovo putovanje pretvoriti u vožnju ubitačno nervoznim i dosadnim tunelom.
I evo nas u Alabami.
Verde que te quiero verde! Zeleno, kako žudim za zelenim. Čista i ruralna baš dobra zamjena za smeđi Mediteran. I u Mobile na spavanje. Ulaz u grad čuva ratni brod, pa čovjeku neke druge misli krenu. Ali stanje je u gradu ipak poetično.
Od Mobilea (AL) do New Orleansa (LA)
U Louisianu ulazimo ispruženih nogu. Voda, voda, voda. Posvuda voda i močvare. Cesta je već 200 km posve prazna. No tu smo rutu, umjesto živčanog autoputa, namjerno izabrali.
Ono što mi u domovini nazivamo apotekom u Americi ima veličinu Superkonzuma. Bezbrojne police sa svime što ti srce poželi. Raj za hipohondere. Noćna mora za nas: Bez asistencije do aspirina ne možeš doći. Odustao sam od potrage i potražio pomoć kad sam na polici pronašao komplet za plombiranje zubi. Jesu li kod nas zubari precjenjeno zanimanje?
I za kraj: Posljednje vijesti koje su doprle do nas s police za magazine na blagajni Pharmacy u Charles streetu nisu dobre za fanove Roberta Retforda:
No samo trenutak, prije rastanka: Jučer navečer slikali smo jedno ulje iz jedne od bezbrojnih galerija u Francuskoj četvrti. Učinilo nam se da bi crvena boja na blogovskoj crnoj podlozi mogla biti dekorativna pa vam je poklanjamo!
Od New Orleans (NOLA) do Livingstona, Texas
Nakon serije, brzo smo se sredili i skočili na HD. Kako izlazimo iz grada, promiću kraj nas palaće plantažera... NOLA, razvratna, gnjila i upravo neodoljivo zavodljiva!
Od Livingstona do San Antonia
I tako rječicom do nekadašnje španjolske misije - nikad dovršene crkvice. Misija Alamo je i mjesto povijesne bitke u kojoj se nekoliko tisuća bijesnih Meksikanaca zaustavilo pred vratima tvrđave nudeći primirje, ali da Teksašani polože oružje. Tvrđavu je branilo stotinjak Teksašana. Poziv da preda oružje zapovjednik tvrđave otklonio kao i kralj Leonida Kserksov: "Dođi i uzmi ga sam" i za uspomenu zloglasnom meksikanskom vojskovođi ispalio topovsku granatu.
Je li on u parlamentu bio melankoličan poput Bože Petrova ili ratoboran poput Nenada Stazića to se kao klinac nisam pitao, sve što me je tada zanimalo bilo je kako biti što sličniji Kingu of the wild frontier. Ili barem kako doći do njegove šubare. I onda početi otuda. Šubaru, groteskno krzneno klupko s rakunovim repom (u mojoj varijanti to je bila neka dlakava prikolica koja je visila straga napravljena valjda od neke sintetike) mama mi je donijela iz Trsta. Nije smetao ni karirani crveni pulover preko šarene crvene košulje, niti prevelike hlače od izlizanog samta (odjeću sam nastavio nositi nakon što su je bratići Dorian i Neven prerasli) niti moje uši koje nikako nisu htjele biti uz glavu; Iz ogledala mene je gledao Davy Crockett!
U to je vrijeme kontrolu nad Bogišićevom ulicom imao Žiger, ulični nasilnik, danas bi se reklo bully kojeg su poltroni od milja zvali Joja. Žigerov je modus operandi bio da te opali čim bi te spazio.
Bogišićevu sam ja uglavnom zaobilazio i time si neznanto produljio put do škole. Naravno, nije Joja čuvao red samo tamo, ponekad bi te dohvatio, ako nisi imao sreće i u Vrbanićevoj. Tog zimskog jutra stavio sam taj karneval na glavu i krenuo nadmoćno u školu. The King Of The Frontier. Martićeva,Tuškanova, Vrbanićeva, škola je već ispred mene... U stvarnost sivog zagrebačkog jutra s prljavim ostatacima smrznutog snijega na trotoaru negdje oko 1967. godine vratio me promukli Žigerov povik: "Kretenu, kaj to imaš na glavi." U dva skoka bio je kod mene i već je vitlao šubarom držeći ju za taj rep. Ja sam dobio vritnjak, a moj čarobni plašt završio je na krovu školskog skladišta ugljena. No, samo još jedno u nisu poniženja, ništa što te ubija. Danas ga povremeno vidim u patroli istim područjem; Teško hoda, vječno nosi neku vrećicu, ali glas mu je dalje stravično hrapav. Taj je lik, da su povijesne okolnosti to htjele, mogao završiti kao Aleksandar Makedonski. Nije imao učitelja Aristotelovog kalibra, ali niti ga je on išta naučio. Sve što je Aleksandar poduzeo suprotno je Aristotelovom učenju: masovni ubojica, širio je granice svoje imperije ognjem i mačem. A to što je povezao kulture udaljenih civilizacija sigurno nije bio cilj njegovih osvajanja. Ni Joja, niti Aleksandar nebi nikada bili dobri anđeli Unicefa. Oni su bili tipovi koji su naprosto uživali u nasilju i dominaciji.
Od San Antonia do Lajitas
Nažalost, ne mogu nastaviti. Ovom je blogu hrana internet. Nažalost u bespućima Texasa, ovdje u planinama uz Meksičku granicu volumen kbps kojeg mi daju, nije dovoljan. Nastavit ću kad bude moguće.
Kako odmićemo na zapad, mijenja se pejzaž: Sočnu travu zelene prerije pomalo mijenja nisko žilavo grmlje. Stabala više nema, ali isprana zelena boja vegetacije još ne uzmiče pred kamenom pustinjom.
U Zemlji smo kolege, suca Roya Beana. Zapravo sve ovdje podsjeća na kaubojske filmove, vesterne počevši od naziva gradova Laredo, kroz koji ne prolazimo, ali bio je putokaz, rijeka Rio Grande, rančeva The Lost Tomahawk, The Wounded Knee, sheriffi su tu dakako, a sad evo i sudnice Judga Beana. Tu gdje se iskustvo miješa s mitskim, tu se i mi držimo drugačije; Već to što ti čizme gaze istu prašinu, iako te ne čini učesnikom događaja pretvara te barem u polusudionika.
Ostavljamo Kalamity Jane i jurimo da bi za dana stigli u The Big Band državni ranč, a u biti nacionalni park. Kao i dosada pitanje spavanja rješavamo at hoc, od prilike do prilike. Ipak u ovom rijetko naseljenom kraju gdje je između kuće i kuće nekoliko stotina kilometara nonšalancija bi te mogla odvesti u nepriliku. Imamo još 350 km za napraviti, nadam se unutar 4 sata dobre vožnje.
(Sjećate li se inspektora Callahana u Dirty Harryju i njegovih razmišljanja o ljudskoj sreći: "I know what you’re thinking: 'Did he fire six shots or only five?' Well, to tell you the truth, in all this excitement, I’ve kinda lost track myself. But being this is a 44 Magnum the most powerful handgun in the world, and would blow your head clean off, you’ve got to ask yourself one question: 'Do I feel lucky?' Well, do you, punk?")
Amerikanci su općenito neobično ljubazni i susretljivi ljudi. Nitko ne propušta priliku, ma gdje se nalazio, sretnu li vam se pogledi, osim ugodnog dana poželiti ti i sigurnu vožnju. Ili barem zaključiti kako je danas predivan dan za vožnju motorom. I svi su takvi i bijeli i obojeni. Kod nas će se međusobni stranci pozdraviti, osim u konvencionalnim prilikama, u planini. Planinari se pozdravljaju jednako sistematično kao i motoristi. U Americi pozdravit će te stranac na cesti, smetlar u San Antoniu na River Walku oslanjajući se na metlu, jučer na posve praznoj cesti gdje barem 100 km nismo vidjeli jednog auta, rukom nam je mahnuo vozač prvog automobila u prolazu. Osmijeh i ljubaznost neprestano. Tu se radi, za razliku od nas koji patimo od strahova raznih vrsta, a osobito od ksenofobije, o odrasloj i zreloj naciji, pa će ti svatko uputiti kompliment, dobre želje ili samo pozdrav bez da ga istodobno razdiru dileme hoće li to značiti da se nekome ulaguje, da je slabiji, da ovaj drugi time postaje jači, je li ovo, pa ono... Duševna bolnica!
(Ubija me ljudi ovaj internet, ne mogu ovako raditi...)
Ova je vožnja stanovito skretanje od generalnog plana; Htjeli smo, naime, skočiti i do Dallasa pogotovo jer nas je dobar prijatelj zamolio, kad smo već u blizini, da se odemo raspitati tko je zapravo ubio Kennedyja. On to prati i ne može se odlučiti između nekoliko teorija. U biti, nama je posve svejedno išli mi nešto sjevernijom rutom na zapad ili ovom kojom sad idemo, ali u baru uz cestu gdje kontrolu ima Kalamity Jane, sreli smo i tri bikera iz Arizone (na BMW-ima!) koji su nas uputili na ranč putem kojim sad idemo, jer da nećemo požaliti. Kako je ovo putovanje dominantno road trip, ubojstvo Kennedyja riješit ćemo drugom prilikom.
Od Lajitas do El Pasa
Cesta kojom vozimo je ravna crta, prerija sa obe strane, valjda dio nekog ogromnog ranča, jer niti kapiju nisam vidio. Tja, ne može se reči da se neprestano uživa: Već dva sata pejzaž se uopće ne mijenja. Nebeska kapa vidi se od horizonta do horizonta; Plave planine u daljini stoje na mjestu gdje su bile i kad smo krenuli. Gdje koji lešinar gricka strvinu. Jedino uzbuđenje predstavlja opet strah od praznog rezervoara. Računanje... Pa zaboga, bi li trebao kante nositi?
I hopa tj. u verziji usporenog filma, h-o-o-o-o-p-a-a-a-a, evo nas u predgrađu El Pasa. Razvukao se kao tijesto, skladišta. skladišta, prašina, pijesak... Ipak, ovdje su ljudi zaposleni i mogu planirati svoju budućnost. S druge strane Velike rijeke, preko mosta, nalazi se meksički grad Juarez. Geografski odnos je točno kao Slavonski Brod u odnosu na Bosanski Brod. Tamo su prilike teške, malo tko može planirati budućnost. U fenomenalnom meksičkom filmu prikazanom na Zagrebdoxu "The land of cartels" doznajem da je kriminalna statistika za 2015. godinu sljedeća: U toj su godini u El Pasu počinjena 3 ubojstva, a u susjednom Juarezu 13000!
Sutra Deming, New Mexico i mislim prvi indijanski rezervat, pa Arizona i još indijanaca.S Texasom smo završili. Trebala su nam puna tri dana.
Još samo napomena onima koji su se kasnije priključili. Crvena podloga u tekstu znak je da se tu krije link koji će vas odvesti tamo gdje trebate ići. Dovoljno je samo kliknuti preko toga i putovanje će započeti.
Od El Pasa do Silver cityja (New Mexico)
Onda natrag na jug, pa na zapad. Bili smo kratko vrijeme, da bi stigli u današnji dan ubaciti sve planove, i jedno sat vremena na autoputu Interstate 10 koji povezuje Floridu s Kalifornijom. Mogli smo naravno i tako poduzeti ovo putovanje, ali priče bi tada bile posve drukčije. Prazne ceste u tom beskraju neobičan su doživljaj. Ne pršti se konstantno od veselja što si baš tu gdje jesi, ali nema niti nezadovoljstva.
Burnu povijest planine i visoravni Gila na granici New Mexica i Arizone pričaju nam bezbrojni tzv "Historical markers" uz put. Jedinstveni povijesni muzej na otvorenom.
Thats all folks! Sutra, bude li sreće, Grand canyon ali na originalni način. Stay tuned!
Dodatak. SHOOT TO KILL
Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin. Oružje se ovdje kupuje posve slobodno i bez ikakvih ograničenja. Automatsko, poluautomatsko, što god ti srce poželi. Slastičarna za serijske ubojice. Na dvorištu naših domaćina upozorenje:
Otišli smo u Konzum za oružje i municiju pregledati ponudu;
Dragi citatelji. Nakon uzbudljivog izleta ostali smo u kvaru na cesti u planinama sj. Arizone nedaleko od gradica Flagstaffa. Jucer je ovdje padao snijeg i jezivo je hladno. Nasli smo bar u kojem se grijemo cekajuci pomoc.
Ali ovu crticu izvan uobicajenog protokola pisem vam zato da vam zahvalim na strpljenju i interesu kojeg ste pokazali za nase price. Naime do danasnjeg dana ova je stranica posjecena 8000 puta. To je brojka koja je neuobicajeno visoka i kojoj se uistinu nisam nadao. Zato - hvala.
Sutra zauzvrat kad se ponovno steknu tehnicke prilike dobit cete jednu misticnu pricu jer je takvo bilo i nase danasnje iskustvo. A ovaj kvar, to je tek je ubod komarca.
DRUGI DODATAK: Majka Zemlja
Svu povijest tog rascjepa kao i sve geografske činjenice lokaliteta koji se naziva Grand Canyon doznat će svatko bude li imao interesa. Niti jedan podatak posredovan Googlom ili kojim drugim izvorom, čak niti onim pokupljenim s popisa Svjetskih čuda ipak neće moći prenijeti iskustvo neposrednog doživljaja. Nažalost, svatko to mora učiniti sam. National Geografic tu nije ni od kakve pomoći. Tu pukotinu čuvao je narod Navajo indijanaca dok ju nisu zauzeli drugi.
Kroz ljepotu daj mi proći
Cijeli dan to želim moći
I kroz proljeća koja tek će doći
Ljepotu ću opet imati
Lijepe, radosne ptice
Putem kojeg pelud je crtala proći ću
Sa skakavcem oko mojih nogu proći ću
S ljepotom proći ću
S ljepotom koja tek me čeka proći ću
S ljepotom koja već je bila proći ću
S ljepotom nadamnom proći ću
S ljepotom posvuda proći ću
U starosti lutajući putem ljepote živahno proći ću
I on će prestati u ljepoti
I on će prestati u ljepoti
("In beauty may I walk", molitva Navajo indijanaca u prijevodu DG)
Dobro nas je emocionalno protreslo ovo iskustvo. Nismo dobri prema izbjeglicama, krivi nas ljudi vode sad i krivi su nas vodili, stvari ne izgledaju dobro... A rascjep koji se otvorio prije 6 milijuna godina nešto će nam prije ili kasnije reči. Mislim da to neće biti dobro.
Djelovat ćemo na stvari koje možemo promijeniti, idemo dalje.
Duge noge, cure u bikinijima; plavooki surferi; Pacifik. Ležernost! Sunce i toplo. Povezat ćemo dva oceana. Kalifornija!
Napomena: Utvrdili smo da se video koji ponekad prilažemo uz priče može gledati samo s kompjutera, ali ne i sa smartphona ili tableta. To je tehnološka zagonetka i tu ne mogu ništa učiniti. Ali to će možda neke poruke učiniti nejasnima. Ni tu ne mogu ništa učiniti da to raspetljam.
Od Phoenixa do Santa Monice, Los Angeles
Duge noge, cure u bikinijima; plavooki surferi; Pacifik. Ležernost! Sunce i toplo. Povezat ćemo dva oceana. Kalifornija!
Napomena: Utvrdili smo da se video koji ponekad prilažemo uz priče može gledati samo s kompjutera, ali ne i sa smartphona ili tableta. To je tehnološka zagonetka i tu ne mogu ništa učiniti. Ali to će možda neke poruke učiniti nejasnima. Ni tu ne mogu ništa učiniti da to raspetljam.
Od Phoenixa do Santa Monice, Los Angeles
Phoenix je lijepo uređen, čist, bez ijednog grafitija, grad narastao u pustinji. Dom otprilike 4,5 milijuna stanovnika. Trebalo nam je preko jedan sat da prijeđemo otprilike 70 km gradskih ulica, vozeći s jedne strane grada do zapadnog izlaza. Bezbrojni semafori, poluatoputi, autoputi, dvosmjerne ceste, opet semafori, nije bilo kraja toj vožnji, a naše putovanje nikako da započne.
Napokon, izlaz, pustinja i - juuuriš...
Cesta prazna, žive duše nigdje, tek pokoji motorist u suprotnom smjeru. Ipak nismo bili sami! Vrebali su nas! Ma kako li se samo kamuflirao da ga nisam vidio? Išlo se naravno prebrzo.
Naravno slike su učinjene nakon što smo se sprijateljili, a do tada smo se na suncu pržili oko pola sata. Donio je presudu u koverti i ponudio nekoliko opcija: Ili ću platiti kaznu online i sve će biti zaboravljeno ili ću se pojaviti pred sucem u Sonomi, Arizona 8. svibnja i iznijeti svoj slučaj ili ću proći online tečaj u trajanju od 4 sata pod nazivom "Defanzivna vožnja".
Nisam još donio odluku, imam pet dana vremena za razmišljanje.
Da li su to bezbrojni slučajevi policijske brutalnosti ili goli ljudski strah, nije posve jasno, ali kad policija upali "rotirku" i stavi svoju glasnu muziku, svi staju kao ukopani. Čak i oni koji se nalaze na drugoj strani ceste. I tako stoje dok ne postane posve jasno tko je policijski plijen. Tada polako i oprezno, oni kojih se policijska akcija ne tiče, nastavljaju put. U fantastičnom dokumentarcu "Making a murderer" zorno je pokazano kako ti policija, ne sviđaš li joj se, može promijeniti život. Da ne povjeruješ!
Vozimo i dalje kroz muzej na otvorenom. Na ovom je mjestu 1887. godine petero putnika ubijeno u zasjedi Apaša.
U Los Angeles smo ušli oko 4 poslijepodne. U 6 smo ušli u hotel! Ta dva sata bila su noćna mora koju bezbrojni stanovnici ovog grada prolaze svakodnevno da bi otišli na posao i vratili se poslije kući.
Kako je službeni dio putovanja završio time što smo povezali dvije obale, to nam sad preostaje nešto lokalnih vožnji. Jučer smo dan proveli jedreći uz plaže Venice beacha i Santa Monice. Ogromna Marina del Rey dom je za tisuće i tisuće jedrilica i brodova. Ali kad upitaš jedriličare, a i one s motornjacima, dobro gdje vi idete na izlet, odgovaraju "Well, you know...", uglavnom sve se svodi na vozikanje gore i dole obalom, uz plaže, pa ponekad do Santa Barbare ili Malibua. Kalifornijska obala ima jedva koji otočić, pa ako ne planiraš otići na Hawaje, preostaje ti vozikanje kako smo to učinili i mi jučer.
Drugi udjeljuje blagoslov besplatno:
A ovdje za 40$ možeš dobiti liječničko uvjerenje da ti je marihuana potrebna zbog zdravstvenih razloga, pa ju s tim uvjerenjem kupuješ u apoteci:
Idemo za San Diego!
San Diego nalazi se na samoj granici s Mexicom. Kako El Paso ima svoje meksičko naličje u obliku Juareza, tako i San Diego ima Tijuanu. Vožnja do grada koji je udaljen oko 200 km od LA uzela nam je nešto više od 5 sati jer putem prolazimo kroz bezbrojne gradiće-ljetovališta gdje smo se zaustavljali popiti kavicu, sok... U biti od LA do San Diega vozimo duž plaže pa naš oblak užitka kojim lebdimo iznad svijeta čine beskraj Pacifika, surferi i kupači i lagani popustljivi stav američkih vozača u prometu. Mjestimično je na cesti gužva kao kad se prolazi usred ljeta kroz Omiš. Ovdje se ne može ćuti niti jedna truba, svi se smješkaju jedni drugima:
Ima još jedna jedinstvena stvar koju smo utvrdili promatrajući promet na ovom putovanju - do sada već skoro 6000 km. Ćistoća automobila! Na ovom putu, ali niti u gradovima nismo vidjeli niti jedan - doslovce - prljavi automobil. Svi su sjajni, ćisti i uglancani. Isto, dakako, vrijedi i za kamione. Kod ovih pak treba još dodati da su neki od njih baš sexy i da se zamišljam u nekom od budućih života kako vozim jednu takvu ljepoticu. To su naravno i kuće za stanovanje koje nomadskom stilu života osiguravaju priličnu udobnost. Jedan od uslikanih ima i satelitsku antenu koja se baš poput onih na jahtama sama namješta u optimalni položaj.
San Diego je danas sjedište američke Pacifičke flote. Povremeno iznad grada uz grmljavinu smaka svijeta preleti neki vojni avion. Ali i inače je glavu potrebno uvući u ramena u šetnji gradom, jer se aerodrom nalazi takoreči u centru grada, pa avioni, sliječući, lete neuobičajeno nisko dodirujući krovove. Zbog toga je na prilazu zabranjena gradnja zgrada viših od četiri kata. Navodno radi se o najopasnijem aerodromu na svijetu.
Amerika je uz ljubazne amerikance, predivnu prirodu, fantastične provincijalne ceste i ćiste automobile domom izvrsnih piva s kojima smo i započeli ovo putovanje. Za razliku od ispranih vodica tipa Žuja i Karlovačko, uz izuzetak časnog Tomislava, ovdje se piju izvrsne pive i aleovi punog okusa i naravno bezbrojne craft pive. A što smo jeli:
Jastoga i račiće i još neke oblizeke na istočnoj obali u The Red Lobster. Izvrsno!
U Alabami neke fantastične juhe i ribu!
U Texasu naravno chilli! I nešto zamotano ali jako ukusno.
Ekskluzivno ukusan doručak u San Antoniu u The Emma hotelu:
I obilno meksičko krkanje u El Pasu:
U Arizoni meksički brudet u dvije varijante, opet izvrsno i kozice na štapiću:
U Kaliforniji roštilj - svinjska rebrica, goveđa rebra - apsolutno neodoljivo i narezana svinjska vratina - tako-tako.
Uglavnom jelo se izvrsno i previše.
Sada idemo pogledati neke brodove. I zoološki vrt!
Otišli smo pogledati nosač aviona Midway koji je u San Diegu već godinama turistička atrakcija broj jedan. I doista je šetkanje po palubama, mostu, strojarnici tog super nosača originalni doživljaj. Tako je velik da niti kroz Panamski kanal nije mogao proći. Penzioniran je prije 15 godina, a ulogu izvrsnih vodića preuzeli su vojni veterani. Na tom je monstrumu u svakom trenutku bilo 4500 članova posade, marinaca, pilota...
Posjetili smo i otok Coronado i u Hotelu del Coronado popili margaritu. prije pedeset godina margaritu je vjerojatno tu popila i gđica Monroe kad je s Jackom Lemmonom i Tonyjem Curisom snimala Neki to vole vruće. Hotel je još uvijek spektakularno raskošan, ali smoking više nitko ne nosi:
Mislio sam da smo s hranom završili i da smo sve bitne okuse Amerike isprobali. Ali u ovom ušminkanom gradiću postoji steak house u kojemu te, kad ti odrezak donesu na stol, pitaju kakav nož za rezanje želiš: japanski, francuski ili američki!? Ana je naravno znala iz prve koji treba izabrati!, a ja sam konobaru rekao da mi da onaj za koji god misli da će prerezati steak. Steakove, prije naručivanja, pokazuju kao kod nas ribe:
A kad su ih donijeli pripremljene na stol, to je bio praznik za nepce.
I za rastanak evo još par uličnih prizora iz Coronada (gdje se u pozadini vide neboderi San Diega)
I skyline San Diega u suton
Na kraju
Danas smo došli smo do samog kraja ovog zanimljivog studijskog putovanja. Vraćamo se sutra u Zagreb. Prešli smo 6400 km i povezali dvije obale dvaju oceana. Vozili smo se praznim cestama kroz američku prirodu osječajući se ne samo promatraćem, nego i aktivnim sudionikom scene kroz koju smo vozili. Vožnja u automobilu umara, jer umara i gledanje televizije. Prozori, krov i kabina automobila tek su samo drugačiji okvir jednog televizičnog i pasivnog iskustva. Voziti se motorom znači steči potpuno iskustvo aktivnog sudjelovanja. Je li negdje bilo ljepše? Gdje je bilo najljepše?
Ta će pitanja ostati neodgovorena. Jednom kad cilj putovanja postane putovanje samo, tada će odgovor na to pitanje doći od tamo odakle bi došao i onaj koji odgovara na pitanje koji je najbolji dan u životu? Ili kako je Robert Pirsig u knjizi "Zen ili umjetnost održavanja motocikla" rekao: "Ponekad je malo bolje putovati, nego stići".
Za uspomenu čitateljima ostavljamo fotku ovog pelikana koji je danas u Santa Barbari čekao, poput naših galebova, na ribare da mu dobace ostatke.
Napokon, izlaz, pustinja i - juuuriš...
Cesta prazna, žive duše nigdje, tek pokoji motorist u suprotnom smjeru. Ipak nismo bili sami! Vrebali su nas! Ma kako li se samo kamuflirao da ga nisam vidio? Išlo se naravno prebrzo.
Naravno slike su učinjene nakon što smo se sprijateljili, a do tada smo se na suncu pržili oko pola sata. Donio je presudu u koverti i ponudio nekoliko opcija: Ili ću platiti kaznu online i sve će biti zaboravljeno ili ću se pojaviti pred sucem u Sonomi, Arizona 8. svibnja i iznijeti svoj slučaj ili ću proći online tečaj u trajanju od 4 sata pod nazivom "Defanzivna vožnja".
Nisam još donio odluku, imam pet dana vremena za razmišljanje.
Da li su to bezbrojni slučajevi policijske brutalnosti ili goli ljudski strah, nije posve jasno, ali kad policija upali "rotirku" i stavi svoju glasnu muziku, svi staju kao ukopani. Čak i oni koji se nalaze na drugoj strani ceste. I tako stoje dok ne postane posve jasno tko je policijski plijen. Tada polako i oprezno, oni kojih se policijska akcija ne tiče, nastavljaju put. U fantastičnom dokumentarcu "Making a murderer" zorno je pokazano kako ti policija, ne sviđaš li joj se, može promijeniti život. Da ne povjeruješ!
Vozimo i dalje kroz muzej na otvorenom. Na ovom je mjestu 1887. godine petero putnika ubijeno u zasjedi Apaša.
U Los Angeles smo ušli oko 4 poslijepodne. U 6 smo ušli u hotel! Ta dva sata bila su noćna mora koju bezbrojni stanovnici ovog grada prolaze svakodnevno da bi otišli na posao i vratili se poslije kući.
Idemo za San Diego, ali prije toga malo ćemo se muvati po Venicu. Valjda ćemo pronaći neki prizor za javiti dalje.
Venice je počeo kao boemski dio LA-a, a danas uživa ugled kao bogataška četvrt, jer bogataše, u njihovim pretežno ispraznim životima, neodoljivo privlače originalnost koju onda oni, bude li im se pripustila, pretvaraju u ekskluzivnost, a ta im daje ugled. Tako da se u Venicu s jedne strane mogu vidjeti super skupe kuće uz plažu u najmaštovitijim izljevima arhitektonske akrobatike, raznorazni frikovi i naravno velik broj homelessa koji se ovdje skupljaju jer je relativno toplo, a kiše su rijetke.
Homelessi se okupljaju na plaži:
Čudaci rade svašta: Jedan daje "glupe" savjete za 1$;
San Diego nalazi se na samoj granici s Mexicom. Kako El Paso ima svoje meksičko naličje u obliku Juareza, tako i San Diego ima Tijuanu. Vožnja do grada koji je udaljen oko 200 km od LA uzela nam je nešto više od 5 sati jer putem prolazimo kroz bezbrojne gradiće-ljetovališta gdje smo se zaustavljali popiti kavicu, sok... U biti od LA do San Diega vozimo duž plaže pa naš oblak užitka kojim lebdimo iznad svijeta čine beskraj Pacifika, surferi i kupači i lagani popustljivi stav američkih vozača u prometu. Mjestimično je na cesti gužva kao kad se prolazi usred ljeta kroz Omiš. Ovdje se ne može ćuti niti jedna truba, svi se smješkaju jedni drugima:
Jastoga i račiće i još neke oblizeke na istočnoj obali u The Red Lobster. Izvrsno!
U Arizoni meksički brudet u dvije varijante, opet izvrsno i kozice na štapiću:
U Kaliforniji roštilj - svinjska rebrica, goveđa rebra - apsolutno neodoljivo i narezana svinjska vratina - tako-tako.
Sada idemo pogledati neke brodove. I zoološki vrt!
Otišli smo pogledati nosač aviona Midway koji je u San Diegu već godinama turistička atrakcija broj jedan. I doista je šetkanje po palubama, mostu, strojarnici tog super nosača originalni doživljaj. Tako je velik da niti kroz Panamski kanal nije mogao proći. Penzioniran je prije 15 godina, a ulogu izvrsnih vodića preuzeli su vojni veterani. Na tom je monstrumu u svakom trenutku bilo 4500 članova posade, marinaca, pilota...
Na kraju
Danas smo došli smo do samog kraja ovog zanimljivog studijskog putovanja. Vraćamo se sutra u Zagreb. Prešli smo 6400 km i povezali dvije obale dvaju oceana. Vozili smo se praznim cestama kroz američku prirodu osječajući se ne samo promatraćem, nego i aktivnim sudionikom scene kroz koju smo vozili. Vožnja u automobilu umara, jer umara i gledanje televizije. Prozori, krov i kabina automobila tek su samo drugačiji okvir jednog televizičnog i pasivnog iskustva. Voziti se motorom znači steči potpuno iskustvo aktivnog sudjelovanja. Je li negdje bilo ljepše? Gdje je bilo najljepše?
Ta će pitanja ostati neodgovorena. Jednom kad cilj putovanja postane putovanje samo, tada će odgovor na to pitanje doći od tamo odakle bi došao i onaj koji odgovara na pitanje koji je najbolji dan u životu? Ili kako je Robert Pirsig u knjizi "Zen ili umjetnost održavanja motocikla" rekao: "Ponekad je malo bolje putovati, nego stići".
Za uspomenu čitateljima ostavljamo fotku ovog pelikana koji je danas u Santa Barbari čekao, poput naših galebova, na ribare da mu dobace ostatke.
